Lubenica (lat. Citrullus lanatus) je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice tikvovki (Cucurbitaceae). Uzgaja se zbog velikih, okruglih, jestivih plodova sočne unutrašnjosti.
Lubenica raste iz sjemena (zbog čega je neki kategoriziraju kao voće), u toploj klimi, ali za njen rast potrebno je puno vode. Razvija korijen 40 cm od tla, ima razgranato, nisko i snažno stablo na kojem se nalaze vriježe. Kada procvjeta, cvjetovi su joj jako žuti. Otvore se u jutarnjima satima i to samo na jedan dan. Ako se cvijet oplodi, on se i zatvori, a ako ne, ostaje otvoren do oplodnje.
Budući da sadrži puno vode, idealno je ljetno voće. Upravo tada ona i sazrijeva. Iako se može nabaviti i preko zime, najviše nam odgovara kada se jede u svojoj sezoni. Iako jedemo samo crvenu sredinu, jestiva je i vrlo zdrava kora lubenice, baš kao i koštice, koje se u Kini jedu kao grickalice.
Informacije
Latinski: Citrullus lanatus
Engleski: Watermelon
Porodica: tikvovke (Cucurbitaceae)
Visina: 50 - 70 cm
Uvjeti: rahlo, dobro strukturirano i ocijedito tlo
Klima: tople klime
Sadnja: proljeće
Berba: kad dosegne tehnološku zrelost, 80 - 95 dana nakon sadnje
Upotreba: prehrana, kozmetičke svrhe
Srodnici
Vrste
Najviše se uzgaja vrsta Citrullus lanatus, a uzgajaju se još i vrste:
- Kolocint (Citrullus colocynthis)
- Namib tsamma (Citrullus ecirrhosus)
- Fursa (Citrullus mucosospermus)
- Citrullus rehmii
Sadnja
Lubenica je biljka tople klime pa ju je potrebno saditi tek kada temperature budu iznad 15°C, što je obično tijekom svibnja.
Prije sadnje lubenica dobro je na mjestu budućih nasada saditi neke druge pretkulture, najpovoljniji su krastavci, paprike, rajčice, krumpiri, grahorice i trave. Svake 4 godine treba se mijenjati plodored lubenica kako bi se zemlja nasada obnovila.
Prije sadnje lubenica u zemlju treba zaorati 2,5% humusa, stoga se ta prva gnojidba provodi s 30 do 50 t stajskog gnoja. Prije sadnje treba usitniti gornji dio zemlje, najbolje uz pomoć freze za vrt, kako bi grudice rahlog tla zadržale vodu i omogućile bolji rast korijenu lubenice. Kasnije se zemlja oko lubenice treba redovito rahliti kako bi imala dovoljno vlage za rast plodova biljke.
Uzgoj
Od nekoliko načina na koje se uzgajaju lubenice, najpoznatija su dva. Prvi je uzgoj u niskim tunelima, a drugi iz presadnica. Prvi se izvodi tako da se na već preoranu i pognojenu zemlju stavlja crna folija. Na njoj se izbuše rupe u razmaku od nekih 70 cm i onda se u njih sije sjeme ili zakapaju sadnice. One se tada, u obliku niskog tunela, prekriju plastičnom folijom, visine oko 60 cm. Razmak među redovima mora biti oko 90 cm.
Ovakvom sadnjom osiguravamo dovoljno vlage i topline tlu, budući da je prekriven folijom, baš kao i sjemenu, odnosno sadnicama. Njih pak treba redovito otvarati i provjetravati kako se ne bi zarazili bolestima. Kada prođe sezona mrazeva, najčešće sredinom svibnja, folija se posve skine. Ovim načinom uzgoja sadnice ranije daju plodove i postanu otpornije na razne bolesti i nametnike.
Drugi način sadnje lubenica je iz presadnica. Provodi se tako da se najprije zasije sjeme. Ono se sije sredinom ožujka, u zaštićenom prostoru. Sije se u tresetne kocke, koje se nakon toga čuvaju na temperaturi od 22 do 25°C, sve dok ne niknu. Nakon nicanja temperaturu treba sniziti na 15°C, a kada presadnice dobiju 3 lista, ponovo povisiti na 20 do 23°C preko dana, a na 15°C preko noći.
Kada biljka dobije 6 do 8 listova, spremna je za presađivanje. Kako se ne bi šokirala nakon što se presadi, nekoliko dana prije toga snizite temperaturu prostorije u kojoj je klijala, poželjno tako da otvorene prozore u prostoriji gdje ih čuvate.
Tlo
Lubenice najbolje rastu na rahlom tlu, dobre strukture, najbolje na ocjeditom terenu. Loše uspijevaju na hladnim, zbijenim i vlažnim tlima. Idealna za uzgoj lubenica su glinasto pjeskovita tla i aluvijalna,naplavna tla. Zemlja u koju se sadi lubenica u jesen mora biti duboko preorana, zbog korijena biljke koji može biti dug do 2 metra, ali raste u sloju od 40 do 50 cm. Tlo za uzgoj mora biti kiselkasto, od 5,0 do 5,5 pH vrijednosti.
Gnojidba
Lubenice se prije i za vrijeme sadnje moraju gnojiti zrelim, dobro humificiranim stajskim gnojem, jer bi inače klica biljke mogla izgorjeti. Gnoj se stavlja u kućice u koje se sade klice i to 2 kg po kućici, na njeno dno, na što se onda nanosi tanki sloj zemlje.
Kod osnovne obrade tla treba unijeti i 400 do 500 kg NPK mineralnog gnojiva, omjera 1:2:1. Osim njega, treba dodati i fosfor. 10 dana nakon presađivanja trebalo bi lubenicama davati prihranu. Daje se KAN prihrana u dva ponavljanja, sve dok plodovi biljke ne narastu na polovicu svoje veličine.
Potrebno je davati 150 do 170 kg prihrane po hektaru, i to prije navodnjavanja. Pri tome treba paziti da gnoj ne pada na list kako ga ne bi spalio. Najbolja metoda je gnojiti zajedno sa zalijevanjem po metodi kap po kap, jer tada hranjive tvari iz gnoja s vodom odlaze ravno u korijenje biljke.
Temperatura
Lubenice vole toplije krajeve. Porijeklom su iz tropskih dijelova Afrike, što znači da trebaju visoke temperature i mnogo vode za rast. Kako bi proklijala, treba joj temperatura od najmanje 15°C, iako joj najviše odgovara ona oko 30°C. Lubenica ne podnosi temperature niže od 10°C. U hladnijim uvjetima požuti i teško se oporavi čak i ako se temperatura u međuvremenu digne.
Osim topline, treba i mnogo svjetla. Čak i oblačno vrijeme nepovoljno utječe na rast lubenice, stoga najbolje uspijeva u zemljama i područjima s velikim brojem sunčanih dana u godini.
Voda
Lubenica treba mnogo vode, pogotovo dok joj se razvijaju vriježa, dok cvate i dok joj se plodovi zameću. Dok raste treba joj 300 do 400 m3 vode po hektaru. Dok lubenici rastu plodovi, vlaga joj odgovara, ali se 15 do 20 dana prije zrenja treba prekinuti navodnjavanje i veliki dotok vode.
Održavanje nasada
Ako lubenice sadite u foliji, onda kultiviranje nije potrebno. Ako sadite u zemlji, potrebno se brinuti za zemlju samo dok je ne zatvori loza i lišće lubenice. Nakon što plodovi počnu rasti, lubenice je potrebno zalijevati svaki tjedan, najbolje jednom obilno, nego malo po malo, kako svakodnevno vlaženje listova ne bi uzrokovalu pojavu raznih bolesti. Ako navodnjavate lubenice kap po kap, činite to svakodnevno, budući da listovi nisu ugroženi jer se navlažuje samo korijen biljke.
Zaštita od bolesti
Lubenice najčešće obolijevaju od plamenjače, pjegavosti lista i truleži stabljike. Nekada ih napadaju i lisne uši koje deformiraju listove. Protiv ovih bolesti koriste se razni kemijski pripravci koje možete nabaviti u biljnim ljekarnama i koristiti prema uputstvima stručnjaka.
Preventivno prskanje lubenice fungicidima zaštitit će je od bolesti koje čine veliku štetu listu i plodu, a to su antraknoza i fuzarijumsko uvenuće lubenice.
Berba
Lubenica se bere 80 do 95 dana nakon sadnje, kada bi trebala biti zrela. Vrijeme berbe u manjoj mjeri ovisi o sorti lubenice i duljini njene vegetacije, te o broju sunčanih dana pod kojima je zrila. Lubenice se uvijek beru ujutro, kad su hladne i to mehanički ili ručno, odsijecanjem njene drške nožem. Ovisno o soriti, prinos je od 20 do 60 t / ha.
Skladištenje
Lubenica se skladišti na temperaturi od 10 do 12°C i vlažnosti od 80 do 90%. Tako može ostati svježa 2 do 3 tjedna. Ako se lubenica ubrala prije nego je posve sazrela, treba je čuvati na nešto višoj temperaturi, od 16°C, a ako se ubrala potpuno zrela, onda se čuva na 12°C. Nikako je ne smijete skladištiti na temperaturi nižoj od 10°C jer će izgubiti boju sredine, ali i okus.
Ljekovita svojstva
Lubenica je izrazito osvježavajuće voće zbog velikih količina vode koje sadrži. Uz to, ima i mnogo nutrijenata koji nas čine vitalnima i zdravima. Lubenica je prepuna vitaminom C, koji jača imunitet, štiti tijelo od infekcija i upala te time pomaže i u prevenciji alergija, astme i kardiovaskularnih bolesti. Od srčanih bolesti štiti i aminokiselina citrulin, koja uz to poboljšava cirkulaciju, smanjuje bolove u mišićima i regulira razinu masnoće u organizmu.
Lubenica sadrži velike količine vitamina A, koji također pojačava imunitet, odlično djeluje na obnavljanje kolagena u tijelu, čime pozitivno djeluje na kožu i kosu. Od minerala, lubenica najviše ima kalija i magnezije.
Lubenicu prepoznajemo po njenoj ružičastoj unutrašnjosti. Za nju je zaslužan likopen, fitonutrijent koji ne samo da daje boju, nego održava i zdravlje srca, kostiju i, kod muškaraca, prostate. Budući da je puna vlakana, lubenica daje osjećaj sitosti i ubrzava probavu, čime rješava konstipaciju, a zbog vode sprječava dehidraciju, što je ključno za ljetnih vrućina.
Lubenice u kulinarstvu
Lubenice se jedu sirove, dobro ohlađene, ponekad u kombinaciji s nekim drugim voćem. Na zabavama se mogu miješati s alkoholnim pićem ili stavljati u koktele. Unutrašnjost lubenice inače se termički ne obrađuje, iako u novije vrijeme postoje recepti grilanja kriški lubenice. Od ovog voća konzumirati se može čak i kora. Ni ona se ne kuha, ali se od nje mogu raditi smoothieji ili hladne juhe. Dapače, čak je i preporučljivo jesti je jer je bogata vitaminima i mineralima.
Zanimljivosti
Kada pomislimo na lubenicu, prva asocijacija nam je vrući ljetni dan kojeg olakšava ovo osvježavajuće voće, bogato slatkom vodom. Malo griješimo kada je nazivamo voćem, jer lubenica se najčešće klasificira kao povrće, iz iste porodice kao i tikve, buče, bundeve, krastavci i dinje, porodice Cucurbitaceae. Ipak, konzumiramo je kao voće - jedemo sočnu unutrašnjost, sirovu, bez ikakve termičke ili bilo kakve druge obrade. Lubenica se najčešće jede sama, ali može biti i dio voćnih salata ili sokova.
Lubenica potječe iz tropskih dijelova Afrike, ali se njen uzgoj proširio diljem svijeta, odnosno u toplije krajeve svih kontinenata. U Europi se najviše uzgaja u Grčkoj, Makedoniji i Bosni i Hercegovini, dakle u južnijim zemljama s toplijom klimom.
Autor: V.B., Foto: lorenzoandreotti/Pixabay
Odgovori