Žižula (lat. Ziziphus jujuba) je listopadna biljka iz porodice pasjakovki (Rhamnaceae), iznimno estetski dekorativna. Jestivih je plodova zeleno-žute boje i slatko-kiselog okusa.
Žižula, u Dalmaciji poznata i kao čičindra, nije toliko razvikano voće u Hrvatskoj. Ipak, postaje sve poznatije i u vrijeme berbe može ga se pronaći na svim boljim tržnicama. Njena rastuća popularnost nije bez razloga. Ovo je jedno vrlo zdravo voće, jako bogato vitaminom C, prijeko potrebnim organizmu upravo i vrijeme kada žižula daje plod.
Bere se u jesen, vrijeme kada se tijelo priprema za zimu i kada nastupaju prve sezone prehlada i gripa, stoga je konzumacija žižule itekako od koristi jer vitaminima i mineralima jača imunitet.
Stablo žižule je nisko, doseže oko 9 m i više nalikuje na grm. Ima povijene, tanje granje i gustu krošnju. Granje je puno oštrog trnja, pa treba biti oprezan kod rezidbe i branja plodova. Plodovi su jajasti, podsjećaju na masline.
Zreli podovi su tamno narančaste, smeđe i tamnosmeđe boje, a nezreli posve zeleni. Meso je i kod zrelih plodova zeleno, hrskavo, slatko-kiselkasto, s košticom u sredini. Žižula se bere početkom listopada i najčešće konzumira upravo nakon branja, prije nego plodovi počnu trunuti.
Informacije
Latinski: Ziziphus jujuba
Engleski: Jujube
Porodica: pasjakovke (Rhamnaceae)
Visina: do 10 m
Uvjeti: lakša, duboka, propusna i suha tla
Klima: kontinentalna i mediteranska
Sadnja: jesen ili proljeće
Berba: kraj jeseni, početak zime
Upotreba: prehrana
Srodnici
Sorte
Diljem svijeta danas se uzgaja više od 1000 sorti žižula, a neke od najznačajnijih su:
- Jinsxiazao
- Pozao
- Zanhuangdazao
- Pingguozao
- Changhongzao
- Yuanlingzao
- Muzao
- Huizao
- Bianhesuan
- Linyilizao
- Dongzao
Sorte se inače klasificiraju na ukrasne, stolne, one za preradu, za sušenje i sorte čija se namjena može kombinirati.
Sadnja
Uzgoj žižule vrlo je jednostavan. Ova biljka vrlo je prilagodljiva i ne treba puno brige i pažnje da daje roda. Mnogi je nazivaju i biljkom nametnikom, jer često sama niče blizu mjesta gdje je posađena, upravo iz koštica plodova koje padaju na zemlju. Zahvalna je za uzgoje jer se može saditi čak i na mjestima gdje ostalo voće teško uspijeva, na onim manje plodnim tlima. Budući da joj cvatnja traje dugo, gotovo uvijek donosi plod.
Žižula se sadi u jesen, iako se po potrebi može saditi i u proljeće. Razmak između stabala mora biti od 4 do 6 m ili, kod intenzivne proizvodnje, nešto manji. Neki uzgajivači kombiniraju uzgoj žižule s drugim kulturama i to tako da među nasadima rade razmake od 3 do 4 metra na kojem uzgajaju ili grah, kikiriki i ljekovito bilje ili neke od žitarica ili uljarica.
Ako se žižula sadi pored maslina, spriječit će infekciju maslinovom muhom, koja često napada to stablo.
Tlo
Žižule uspijevaju čak i na manje plodnim tlima, kao što su aridna i semiaridna tla, na kojima ostale voćne vrste teško rastu,. Zanimljivo je da upravo na siromašnijim zemljama voćka daje aromatičniji plodove, iako nešto manje veličine i brojnosti. Ako se žižula uzgaja na plodnim, vlažnim i dubokim tlima, dati će više roda i veće plodove bogatije vodom, ali takvi plodovi bit će manje ukusni.
Ipak, tlo nasada žižula trebalo bi kod uzgoja biti dobro opskrbljeno organskim tvarima. Mora biti i dobro drenirao, s pH vrijednost od blage kiselosti do blage lužnatosti, znači od 6 do 8 vrijednosti.
Gnojidba
Žižule se sade u jame visoke, široke i duboke jedan metar. U njih se stavlja 50 kg stajskog gnoja pomiješanih sa superfosfat i urea gnojem te zemljom. Ako se sadnice sade na sušnim ili vjetrovitim mjestima, moraju se skratiti na 30 cm visine kako bi se bolje primile. Kasnije se stablo rijetko gnoji, osim ako ne želimo veliki prinos, jer bolje i uspijeva na siromašnim tlima.
Temperatura
Žižula je jako otporna na visoke temperature i bolje raste u toplijim krajevima, gdje je prosječna godišnja temperatura viša od 8°C. Stablo izdržava temperature i preko 40°C, a zimi, nakon što odbaci lišće, postaje otporna i hladnoću, pa u fazi mirovanja tolerira temperaturu do -25°C.
Tereni na kojima se uzgajaju žižule moraju biti ne samo u toplijim krajevima, nego i dobro osvijetljeni.
Voda
Žižula, osim visokih temperatura, jako dobro podnosi i sušu. Ipak, za najbolje plodove potrebno je osigurati navodnjavanje kako ne bi dugo bila bez vode. Intenzivnim nasadima preporučuje se navodnjavanje naplavljivanjem jer ono donosi najveće prinose ove voćke.
Održavanje nasada
Nasade žižula potrebno je redovito održavati samo prvu godinu rasta. Tada se obrađuje tlo o uklanjaju izdanci korijena. Kasnije joj ne treba značajnije održavanja i, ono najvažnije, prskanje pesticidima ni ikakvim drugim preparatima.
Orezivanje i rezidba
Žižula se može orezivati u mirovanju ili u vegetaciji. Valja napomenuti da ona najbolje uspijeva kada nema nikakvog čovjekovog utjecaja na granje, dakle kad se ne orezuje. Ipak, budući da se nekada sadi kao ukrasno stablo ili za funkciju živice, može se i oblikovati forma krošnje kao kod ukrasnog grmlja. Rezidba se vrši i kod nasada kako bi utjecala na davanje ploda.
Ljetnom rezidbom tako osiguravamo dotok svjetla unutar krošnje, čime se stvaraju kvalitetniji izbojci. Ona se vrši tek kada se stablo formira u svoj uzgojni oblik. Zimskom rezidbom uklanjaju se oštećeni i nerazvijeni izbojci, kao i oni na nepovoljnom mjestu. Ovom rezidbom smanjuju se štete koje mogu prouzročiti niske temperature na početku mirovanja stabla, stoga se provodi što kasnije.
Zaštita od bolesti
Žižula, prema riječima stručnjaka, može oboljeti od deset različitih bolesti, a ugroziti je može čak 86 različitih vrsta štetnika. Ipak, ona je vrlo otporno drvo i zaštita se provodi isključivo u intenzivnoj proizvodnji.
Berba
Vrijeme berbe žižula je jesen. Neke vrste dozrijevaju već u rujnu, ali najčešće im berba počinje u desetom ili čak jedanaestom mjesecu, na samom pragu zime. Beru se zreli, smeđi plodovi, čvrste opne. Zreli plodovi su čvrsti i hrskavi na zagriz, dok prezreli postaju mekani već na dodir. Pri branju treba biti oprezan jer stablo žižule ima bodlje po granama. Zato ih pri ručnoj berbi treba brati s rukavicama.
Skladištenje
Nakon branja, žižula na sobnoj temperaturi može stajati tek nekoliko dana prije nego počne trunuti. Tada joj opna postaje mekana, kao i cijelo meso. Plod postaje presladak i više nije ukusan za konzumaciju. U hladnjaku žižula izdrži dulje, čak nekoliko tjedana. Žižule je ipak najbolje konzumirati odmah nakon branja.
Ljekovita svojstva
Žižula je vrlo ljekovito voće. Sadrže veliki udio ugljikohidrata, čak 20 grama u 100 grama voćki, te samo 79 kalorija. Ono najvažnije, u njima su brojni vitamini i minerali. Najviše je vitamina C, žižule ga sadrže čak 20 puta više od citrusa. Zbog toga su odlično voće za jačanje imuniteta. Tradicionalno se zbog toga koristi i za liječenje boli i infekcija grla, kod kašlja, bronhitisa i gubitka glasa. Osim ovog, voćke sadrže i značajne količine vitamina A i skupine vitamina B .
Od minerala, žižule sadrže velike količine kalcija, a zatim i magnezija, bakra, fosfora, željeza, mangana i niacina. U voćkama nalazimo čak 18 aminokiselina važnih za formaciju proteina u tijelu. Zbog flavonoida, žižule se koriste i kao sredstvo za smirenje, pa pomažu u suzbijanju anksioznosti i nesanice. Voćke odlično djeluju na kožu, smanjuju bore i suhoću kože te djeluju na opekline od sunca. Baš zbog brojnih nutrijenata, potiče i rast kose.
U narodnoj medicini, preparati od žižule, pa i samo voće, koriste se za jačanje imuniteta i kostiju, za poticanje probave, snižavanje krvnog tlaka, ublažavanje simptoma bolesti jetre, ublažavanje alergija, djeluje na brže mršavljenje, smanjuje depresiju i nesanicu, kožu i kosu čini ljepšom i štiti od simptoma stresa.
Žižule u kulinarstvu
Žižule se najviše jedu svježe, odmah nakon branja. Zbog svoje hrskave teksture i slatko kiselog okusa, ukusan su i zdrav međuobrok ili grickalica. Budući da se žižula smatra vrstom datulje, može se koristiti kao zamjena za datulje, pa čak i jabuke, u mnogim receptima za kolače, salate i slična jela. Ipak, nešto je manje slatka od datulje pa recept treba prilagoditi i tome.
Osim svježih, mogu se koristiti i njeni suhi, konzervirani ili kandirani plodovi. Od žižula se rade i kompoti, džemovi i slični namazi, sokovi, sirupi, likeri i rakija. U narodnoj medicini od ove se voćke, ali i kore njenog drveta, može raditi čaj, koji se preporučuje kod respiratornih bolesti i gubitka glasa. Sjeme žižule koristi se kao tretman za živčane bolesti, nesanicu i probleme s probavom, a korijen za snižavanje visoke temperature, oblog za rane i čireve te kod dispepsije.
Zanimljivosti
Porijeklo žižule je kinesko, čemu svjedoči i njeno drugo ime - kineska datulja. Tamo se uzgaja već 7.000 godina, vrlo je rasprostranjena, pa je po broju stabala najbrojnije u Kini. Rasprostranila se po cijeloj Aziji, uvezena je na Mediteran, a u novije vrijeme i u SAD. U Hrvatskoj se za sada uzgaja samo u primorju, naročito na jugu, od Trogira do Dubrovnika. Ovo je stablo nekada bilo vrlo popularno, najviše kao dekorativno, stoga je bilo neizostavan dio vrta vikendica i ljetnikovca u primorju. Danas je, na žalost, ta tradicija zaboravljena, ali se žižula sve više uzgaja kao kultura za trgovinu.
Od njih se mogu raditi proizvodi poput marmelada ili najčešće - rakija. Ostali dijelovi žižule, poput lišća ili kore, u Kini se koriste za proizvodnju lijekova i čajeva. Ova biljka vrlo je važan dio njihove tradicionalne, narodne medicine, a njene dobrobiti sve su više prepoznate i kod nas.
Foto: xbeing / Pixabay
Odgovori