Krumpir (lat. Solanum tuberosum) je višegodišnja zeljasta biljka iz porodice pomoćnica (Solanaceae). Uzgaja se zbog jestivog gomolja, koji se konzumira nakon otklanjanja kože.
Krumpir je poznata i raširena biljka u kulinarskom svijetu. Dolazi iz porodice pomoćnica, koje su porijeklom iz Amerike. Istoj porodici pripada i paprika, ali ne i batat, koji pripada potpuno drugoj vrsti. Ovo je višegodišnja zeljasta biljka, najpoznatija prema svojem gomolju, koji se jedini i konzumira i to uglavnom nakon otklanjanja kože. Ostatak biljke je otrovan jer sadrži solanin, alkaloid kojeg ima i pod kožom (najviše u zelenim dijelovima) gomolja, ali se otklanja guljenjem i kasnijom termičkom obradom. Zbog solanina se krumpir ne smije jesti sirov.
Biljka krumpira dijeli se na svoj nadzemni i podzemni dio. Može narasti do 150 cm visine, a na korijenima joj se razvijaju gomolji. Gomolji rastu na podzemnim, bočnim stabljikama biljke, stolonima. Zadebljanje stolona kasnije postaje gomolj. Gomolji mogu biti različitih boja, od žute do ljubičaste, baš kao i meso, koje je ipak najčešće žuto.
Korijen biljke je plitak, razvija se na dubinu do 50 cm, osim ako zemlja nije posebno rahla kada može probiti i do metra u dubinu. Kako krumpir dozrijeva, tako mu korijen odumire. Listovi krumpira rastu nad zemljom. Nepravilnog su, perasto razdijeljenog, jajolikog oblika. Krumpir cvjeta najčešće bijelim cvjetovima, ali kod nekih sorti mogu biti i drugih boja, baš kao i kod gomolja, sve do ljubičaste. Cvjetovi rastu na dugim peteljkama.
Iako mnogi govore da krumpir kao namirnica nema nikakva zdrava svojstva, jer sadrži vrlo mali udio vitamina i minerala, on je vrlo nutricionistički vrijedna biljka. Sirovi gomolj sadrži čak 75% vode i 18.5% škroba, a ostalo odlazi na bjelančevine, masti, šećer i celulozu. Krumpir je jedan od najvećih izvora složenih ugljikohidrata, odnosno škroba, zbog čega je vrlo hranjiv. Osim toga, sadrži vitamin B i C, minerale kalij, magnezij i željezo, a ne sadrži ni malo soli ni kolesterola.
Informacije
Latinski: Solanum tuberosum
Engleski: Apple
Porodica: pomoćnice (Solanaceae)
Visina: 30 do 150 cm
Uvjeti: humusno, rastresito i pjeskovito ilovasto tlo
Klima: umjerena kontinentalna klima
Sadnja: sredina ožujka, travanj
Berba: kraj kolovoza, početak rujna
Upotreba: prehrana
Srodnici
Sadnja
Krumpir se može saditi kao monokultura, ali dobro je ne saditi ga više godina za redom na istom mjestu. Predusjevi mu mogu biti grašak i djetelina, a izbjegavati treba žitarice, rajčicu i patlidžan. Krumpir je, s druge strane, odličan predusjev svim biljkama koje bolje rastu na rahlom tlu, kao što je na primjer repica, jer mu gomolji dobro rahle zemlju te je ostavljaju čistom od korova.
Prije same sjetve krumpira, treba dobro obraditi tlo. Obrada tla započinje krajem ljeta ili početkom jeseni, kada se zaoravaju ostaci pretkultura. Oranje se vrši na dubini od 15 cm, te se time sprječava i gubitak vlage u tlu i novi rast korova. Ako oremo do 20 cm dubine, onda je dobro dodatno prorahliti tlo do 12 cm dubine kako se na dnu brazde ne bi stvorio nepropusni sloj.
Krumpir se sadi tako da se zdravi, neoštećeni gomolji prerežu i to tako da svaki komad na sebi ima 2 do 3 okca. Komadi se sade na razmak unutar reda od 25 cm, s međurednim razmakom od 35 cm. Gomolji koji se koriste za sjeme moraju biti slične veličine i oblika, bez oštećenja i deformacija. Najbolja im je gramaža 50 do 60 g.
Rezidba gomolja
Rezidba gomolja krumpira obavlja se 7 do 10 dana prije njegove sadnje. Naklijale gomolje potrebno je rezati po duljini i to tako da na svakoj polovici ostane isti broj klica. Rezidba se provodi duž samu os gomolja, od vrha pa prema pupku. Nakon svakog učinjenog reza, nož je potrebno dezinficirati tako da ga se potopi u 2 posto rastvora formalina ili uz pomoć 70 postotnog alkohola.
U slučaju da krumpir ima krupno naklijale gomolje, njih je potrebno orezati poprečno. U tom slučaju siječe se samo vršni dio koji sadrži i najviše klica.
Bitno je spomenuti da kod vršne rezidbe krumpira, odsječeni dio ne smije težiti manje od 25 grama. U slučaju kada bi bio lakši, ne bi mogao dati dobro razvijenu biljku. U Americi se posljednjih nekoliko godina vrši strojna rezidba i to tako da se gomolji režu na dijelove težine od 40 do 50 grama.
Rezane gomolje potrebno je smjestiti u uvjete gdje će moći razviti zaštitni sloj. Naime, na tim odsječenim dijelovima nakon rezidbe postoji slobodan ulaz za bakterije i gljivice koje bi u nešto lošijim uvjetima sadnje mogle prouzročiti i uništavanje gomolja. U trenutku kada gomolj stvori zaštitni sloj, sjeme će biti sigurno i spremno za sadnju.
Kako bi potaknuli stvaranje zaštitnog sloja (kalusa), krumpir nakon rezidbe smjestite u prostor čija je temperatura oko 15 stupnjeva te vlažnost zraka od 80 do 90%.
Rezidba gomolja ne preporučuje se u svim situacijama jer postoji mogućnost da se tako prenesu virusna oboljenja. Najbolji način sadnje krumpira je upotrebom cijelih gomolja, ali takva sadnja je i najskuplja.
Rezidba krumpira je opravdana ako se poštuju sva pravila, od trenutka obavljanja rezidbe pa sve do čuvanja sjemena do same sadnje.
Netom izrezani gomolji mogu se saditi samo u zagrijano tlo. Ako ćete ih posaditi u vlažno i hladno tlo, brzo će doći do njegova propadanja.
Tlo
Krumpiru najviše odgovaraju lakša tla, koja su ujedno i dobro propusna i rastresita. To su pjeskovito humusna i pjeskovito ilovasta tla. Moraju biti i mrvičaste strukture i jako hranjiva, ali i dobro vodopropusna i zrakopropusna.
Krumpir se nikako ne sadi na teškim tlima, pogotovo močvarnima i onima s visokom razinom podzemnih voda. Dobro je da je tlo kiselije, s pH vrijednosti od 5,4 do 6,5.
Temperatura
Ono što je važno za krumpir je da vanjske temperature ne osciliraju ni za vrijeme njegove vegetacije, niti za vrijeme zimskog mirovanja. Minimalna temperatura zemlje koja odgovara ovoj biljci je 6 do 8°C.
Stabljika i lišće će se smrznuti na temperaturama od - 1°C, a najbolja temperatura za rast gomolja je od 17 do 20°C. Na višim temperaturama razvoj gomolja će se usporiti, čime se na kraju smanjuju i prinosi, a na temperaturama višima od 30°C, potpuno će prestati njihov rast.
Voda
Krumpiru je potrebna umjerena količina vlage kako bi mu se gomolji dobro razvijali. Ako vode nema dovoljno, smanjit će se prinos. Za sušnog vremena, na već razvijenim gomoljima, počnu se razvijati sekundarni gomolji, a može se dogoditi i pucanje, deformacija ili prorastanje gomolja, što utječe na njihovu tržišnu vrijednost. Zato je za vrijeme velikih suša dobro i navodnjavati nasade krumpira.
Gnojidba
Budući da krumpiru trebaju plodna tla, nasadi se gnoje s dušikom, fosforom i kalijem. Količina ovisi i prinosu kojeg želimo dobiti i kvaliteti tla. Kod organske gnojidbe tlu se dodaje stajski gnoj. Unosi se u zemlju u jesenskom oranju, u količini od 25 do 35 t/ha. Ovu gnojidbu treba nadopuniti mineralnom gnojidbom, najbolje u obliku NPK gnojiva za krumpir.
Prihrana se rijetko kada dodaje nasadima krumpira, jer se svi potrebni elementi unesu u zemlju u osnovnoj gnojidbi, koje biljka iskoristi odmah nakon sadnje i tako unese sve što joj je potrebno za daljnji razvoj.
Održavanje nasada
Nasadi krumpira se moraju kultivirati, nagrtati i štititi od bolesti i korova. Međuredna kultivacija se provodi kako bi se održali povoljni vodozračni odnosi u tlu te kako bi ono ostalo rahlo. Usput se uništavaju korovi. Prva kultivacija provodi se odmah nakon nicanja biljke.
Kada biljka naraste na 20 cm, treba se nagrtati, kako bi se korijenu stvorilo dovoljno mjesta za rast gomolja. Nagrtanje se provodi u vrijeme dok biljka ne naraste previsoko jer bi se kasnije ovom radnjom mogla oštetiti.
Zaštita od bolesti
Najčešći nametnik koji napada nasade krumpira je krumpirova zlatica. Počinje izlaziti iz tla kada temperatura zemlje na dubini od 10 cm naraste na 14,5°C. Nametnik polaže jaja na unutarnju stranu listova i tako se razmnoži po cijelim nasadima. Ovaj insekt ima malo prirodnih neprijatelja u našim krajevima, ali jedu ih smrdljivi martini i neke vrste patki i purica. Čim se primijete ličinke ovih insekata, potrebno je odstraniti listove krumpira i uništiti ih. Isto se radi i s puževima i rovcima.
Prirodna zaštita od puževa je talog kave, pa se preporučuje mjesta koja napadaju puževi zalijevati njime. Ipak, ne treba pretjerivati kako se ne bi podigla kiselost tla. Zemlja koju napadaju puževi može se posuti pepelom ili kamenim brašnom ili se mogu saditi biljke kao što su kadulja, timijan ili ricinus. Nametnike će dalje od nasada krumpira držati i kamilica, neven i mlječika.
Berba
Krumpir se vadi kada se gomolji mogu lako odvojiti od stolona i kada im je koža dovoljno čvrsta da se lako ne guli. Kod velikih nasada vađenje se obavlja kombajnima za vađenje krumpira ili vadilicama. Kombajni odmah pri vađenju sortiraju krumpir po krupnoći i odlažu ga u spremnike.
Kod manjih nasada ili sađenja krumpira u vrtu, vadi se plugom ili motikom, a nekada i frezom, pa se onda ručno kupi sa zemlje.
Skladištenje
Krumpir se nakon vađenja sortira. Najvažnije je odvojiti onaj "majčinski" gomolj, od kojeg se biljka i razvila, a nakon toga i sve oštećene, nagnječene ili bolesne gomolje. Ovaj postupak je vrlo važan jer svi oštećeni ili truli gomolji mogu proširiti truljenje i na ostatak skladištenih krumpira.
Skladište u kojem se čuva krumpir mora se moći prozračivati vanjskim zrakom na temperaturi od 12 do 18°C. Uz to važno je redovito provjeravati skladištene gomolje i odvajati eventualne trule primjerke. Temperatura skladišta mora ostati ispod 22°C kako bi se spriječio razvitak bilo kakvih bolesti. Vlažnost zraka mora biti od 85 do 95%.
Ovako se krumpir čuva oko 3 tjedna i nakon toga se postepeno spušta temperatura skladišta. Spuštamo temperaturu 1 do 2°C dnevno, sve dok ne dođe na optimalnu temperaturu. Najbolja temperatura za čuvanje sjemenskog krumpira je 2 do 4°C, za industrijski je to 3 do 4°C, a za stolni 5 do 7°C, ako će se čuvati do tri do mjeseca ili 4 do 4°C, ako se čuva do pola godine. Relativna vlažnost zraka pri ovakvom čuvanju mora biti od 92 do 95°C.
Ljekovita svojstva
Iako je dobro znano da je krumpir jedna od najhranjivijih namirnica na svijetu, pogotovo kada pričamo u kontekstu njegove dostupnosti, malo tko spominje njegovu ljekovitost. To je zato što se krumpir danas najčešće jede prženi, čime se većina njegovih nutrijenata, pogotovo vitamina i minerala, uništava. Krumpir kuhan u kori zadržava najviše zdravih svojstava i tada je veliki izvor kalija, željeza, magnezija, fosfora i vitamina B i C. Kora kuhanog krumpira dobra je za snižavanje krvnog tlaka, a sok od krumpira poznati je lijek za gastritis, pogotovo ako se uzima tri puta dnevno, prije svakog velikog obroka.
U narodnoj medicini sirovi krumpir se koristi za snižavanje visoke temperature i to tako da se stavlja u obloge. Jednako dobro pomaže u smanjenju glavobolje i opekotina. Oblozi od kuhanog krumpira odlični su za ublažavanje simptoma ozeblina, reuma i gihta. Sok od krumpira liječi tegobe s kožom, pogotovo akne, ekceme i mrlje na licu.
Krumpir u kulinarstvu
Krumpir se može pripremati na mnogo načina i dodavati velikom broju jela. Najčešće se jede kao prilog i to kuhani, pečeni ili prženi, nema načina na koji se ne može obraditi ili pripremiti. Priprema se u kori, gnječi u pire krumpir, začini na salatu ili dodaje salatama od drugih baza.
Postoji bezbroj jela od krumpira, od musake, raznih složenaca, juha, pita, krumpiruša. Krumpir je neizostavan dio variva i velikog broja umaka. Dodaje se jelima kako bi ih zgusno ili obogatio. Jede se uz ribu, plodove mora, meso i drugo povrće, a najviše odgovara u kombinaciji s drugim korjenastim ili gomoljastim povrćem. Od krumpira se rade polpete, njoki, knedle i mnoga druga jela. Svako jelo će uz krumpir biti izdašnije, a na kraju, može se jesti i sam, dokle god je termički obrađen.
Zanimljivosti
Krumpir je jedno od najpoznatijeg i najkonzumiranijeg povrća, pogotovo u zapadnim kulturama. Postoji oko 5000 sorti ove biljke, a kod nas ih se jede i uzgaja oko 150. Nakon što je dovezen iz Juže Amerike, odnosno Anda, u Europu, proširio se cijelim kontinentom i u mnogim zemljama, pogotovo Irskoj, bio je jedna od rijetkih namirnica koja je čuvala ljude od gladi. Krumpir su u Europu donijeli španjolski istraživači i to u 16. stoljeću. Poklonili su ga tadašnjem papi, tako da se ovo povrće proširilo Europom preko Italije.
Začudo, u Hrvatsku je krumpir stigao tek u 18. stoljeću, nakon što su ga ovamo donijeli graničarski vojnici. Pretpostavlja se da je ovamo došao iz Njemačke te da smo preuzeli i njihov naziv. U dijelovima Njemačke odakle se sumnja da je krumpir dovezen od tamošnjih doseljenika, nazivao se Grumbeer ili Gruntbir, što znači "kruška iz zemlje". Prvi krumpiri počeli su se uzgajati u Slavoniji. Kod nas se ova biljka još naziva i krompir, kumpir, krtola, krumpijer, kalamper, patata i podzemljica.
Foto: Alexey Hulsov / Pixabay
Odgovori