Paprika (lat. Capsicum) je jednogodišnja biljka iz porodice pomoćnica (Solanaceae). Dijeli se na ljutu i slatku, a uzgaja se zbog jestivog mesnatog ploda.
Uzgoj paprike je dosta raširen na našim područjima. Ima vretenast i razgranat korijen, ali on raste plitko u zemlji i nema veliku usisnu moć. Dužina korijena razlikuje se od sorte do sorte, ali u većini slučajeva je dug od 50 do 70 cm. Nadzemni dio paprike je drvenast pri dnu i može biti visok od 50 cm do 2 m.
Ova biljka cvjeta cvjetovima bijele boje koji mogu rasti pojedinačno ili u grupi. Plod paprike sastoji se od mesnatog dijela i placente sa sjemenkama promjera 3 - 6 mm.
Kada želimo još više oplemeniti okus jela, dodat ćemo papriku. Bilo da se radi o umacima, mješavinama povrća ili salatama, paprika je kraljica koja svojim pomalo pikantnim okusom, podiže svako jelo. No, nikad je nećemo dodati u slatka jela, iako zapravo pripada skupini voća!
Informacije
Latinski: Capiscum
Engleski: Paprika, Pepper
Porodica: pomoćnice (Solanaceae)
Visina: 50 - 200 cm, ovisno o vrsti
Uvjeti: dobro drenirano i minimalno kiselo tlo
Klima: umjereno topla
Sadnja: kad temperatura zraka bude iznad 15°C
Berba: kad dosegne tehnološku zrelost, ljeto
Upotreba: prehrana
Srodnici
Sadnja
Za uzgoj paprike najbolja su rastresita i duboka tla bogata humusom, čija pH vrijednost iznosi od 6 do 6,8. Da bi tlo bilo spremno za sadnju paprike treba ga obraditi u jesen i to oranjem na dubinu od 30 do 35 cm. Mjesec dana prije rasađivanja biljaka tlo treba usitniti i poravnati, a neposredno prije rasađivanja površina se uređuje ovisno o odabiru tehnologije (primjena agrila, folije, sustav navodnjavanja itd.).
Najbolje pretkulture za papriku su kulture iz porodice mahunarki poput graha, graška i drugih, dok je paprika dobar predusjev za kupusnjače i korjenaste kulture. Zbog mogućnosti prenošenja bolesti, papriku ne treba saditi iza krumpira i rajčice.
Za ranu proizvodnju paprike, presadnice se proizvode u plastenicima ili toplih lijehama, za srednje ranu u polutoplim lijehama, a za kasnu proizvodnju u vrtu, na otvorenim gredicama.
Sjetva za srednje ranu proizvodnju u kontinentalnim krajevima obavlja se krajem veljače, dok se presadnice presađuju u travnju. Za raznu proizvodnju sjeme treba sijati nešto gušće, dok se za kasniju proizvodnju sije rjeđe pa je potrebno manje sjemena. Sjeme paprike sije se u gotov hranjivi supstrat, a rasad nije potrebno prihranjivati.
Prije sadnje rasada potrebno je obaviti kaljenje. Kaljenje je mjera kojom se rasad navikava na vanjske uvjete, a provodi se 10 do 15 dana prije sadnje i uključuje pojačano provjetravanje, smanjivanje zalijevanja i otkrivanje rasada. Rasad koji nije kaljen može nastradati uslijed nižih noćnih temperatura ili dobiti opekline od sunca i biti potpuno spaljen.
U kontinentalnim područjima uobičajen i najbolji način uzgoja paprike je iz presadnica. Za 1 m2 potrebno je otprilike osam presadnica.
Najbolje vrijeme za sadnju na otvorenom je onda kada je tlo dovoljno toplo i ne postoji opasnost od mrazeva. Paprika se na otvorenom sadi u redove razmaka oko 70 cm, dok bi biljke unutar redova međusobno trebale biti udaljene oko 30 cm.
Paprika crpi iz tla velike količine fosfora, dušika i kalija pa prije sadnje treba obaviti obilniju gnojidbu. Osnovna gnojidba obavlja se tijekom jesenske pripreme tla, kada se prije oranja dodaje 40 - 50 t / ha stajskog gnoja i 200 - 300 kg / ha NPK gnojiva 6:18:36. Za dopunsku gnojidbu koristi se NPK gnojivo 20:10:10 u količini od 150 - 200 kg / ha.
Za postizanje većih prinosa preporučuje se intenzivnija prihrana kristalon gnojivom. Moguće je provoditi i prihranu folijarnim gnojivima, ali troškovi proizvodnje će u tom slučaju biti veći i kod primjene treba biti oprezan jer može doći do spaljivanja listova ili cvjetova biljke.
Ne preporučuje se uzgajati paprike na istom tlu nekoliko godina zaredom jer bi prinosi mogli biti smanjeni.
Uzgoj
Za uzgoj paprike potrebno je nešto više topline nego što to zahtijevaju neke druge biljke. Neće se razvijati na temperaturama koje su niže od 15°C, a isto tako joj ne odgovaraju temperature više od 36°C. Optimalna temperatura za nicanje sjemena paprike je 13°C, dok je za rast i razvoj biljaka najbolja temperatura između 22 i 25°C. Paprika nije otporna na niske temperature pa će već pri minimalnom minusu propasti.
Otprilike 20 dana nakon sjetve treba obaviti pikiranje rasada. Rasad se pikira onda kada biljke razviju barem dva stalna lista, a točno vrijeme ovisi o temperaturi i svjetlu. Biljke nakon pikiranja treba zasjeniti za vrijeme jakog sunca kako bi se spriječilo isparavanje vode pa se preporučuje postavljanje zelene mreže.
Paprika ima dosta velike zahtjeve kada je u pitanju voda, a s obzirom na to da korijen ima slabu usisnu moć, nasade paprike će trebati češće navodnjavati.
Ostale mjere održavanja nasada ovise o načinu uzgoja paprike. Ako je paprika uzgajana na foliji, nije potrebno obavljati kultiviranje, ali ako je riječ o uzgoju bez folije, nasade treba kultivirati dva do tri puta, i to odmah nakon navodnjavanja.
Kod uzgoja na otvorenom papriku treba prihranjivati dva do tri puta. Prva prihrana obavlja se deset dana nakon presađivanja, a druga prije nego što se formiraju prvi plodovi. Treću prihranu treba obaviti mjesec dana nakon druge.
Zaštita od bolesti
Da bi uzgoj paprike bio uspješan, potrebno je znati koje bolesti i štetnici mogu napasti nasade i kako ih možemo zaštititi. Najčešća bolest koja napada papriku je plamenjača, a odmah nakon nje slijedi bijela trulež. Ostale bolesti koje se mogu javiti kod uzgoja paprike su pepelnica, venuće i koncentrična pjegavost.
Plamenjača paprike
Plamenjaču paprike najlakše je prepoznati po boji korijena. Plamenjača se javlja oko korijenovog vrata i on uslijed napada poprima tamno crnu boju, a nakon toga dolazi do nekroze i truljenja. Napadnuta biljka vrlo brzo krene venuti i trunuti. Ova bolest se najčešće javlja zbog prevelike vlažnosti, a gljivica koja ju uzrokuje može prezimiti u tlu ili u ostacima biljaka.
Kako bi se spriječila pojava plamenjače potrebno je tretirati sjeme i obaviti sterilizaciju tla. Nakon pikiranja treba provesti preventivnu zaštitu tla s 0,25 %-tnom otopinom popamocarba, dok se svaka presadnica se nakon sadnje zalijeva s 0,25 %-tnom otopinom previcura. Preporučuje se ponoviti postupak svakih 15-ak dana.
Bijela trulež
Znakovi ove gljivične bolesti najčešće se pojavljuju na dijelovima stabljike uz samu razinu zemlje. Napadnuta mjesta mogu se prepoznati po izduženoj vodenoj pjegi koja se širi sve dok ne obuhvati cijelu stabljiku. Listovi se nakon toga krenu lagano sušiti i gube čvrstoću. Mjesto koje je zahvaćeno bijelom truleži postaje prekriveno bijelim micelijem.
Osim na listovima i stabljici, bolest se može pojaviti i na plodovima, a gljivica u tlu može preživjeti i nekoliko godina. Odgovaraju joj lagana i prozračna tla u kojima nema viška vode. Ako dođe do pojave bolesti, nasad treba tretirati fungicidom na bazi aktivnih tvari vinklozolina i iprodiona.
Za prevenciju ove bolesti važno je pravovremeno provoditi preventivne mjere, a to su:
- pridržavanje plodoreda
- oranje
- sterilizacija tla
- uklanjanje zaraženih biljaka
Berba
Berba paprike obavlja se ručno, a prvi plodovi mogu se ubrati već 50 dana nakon rasađivanja. Međutim, točno razdoblje berbe ovisi o vremenu sadnje i vremenskim uvjetima koji su vladali nakon toga.
Grane paprike se lako lome pa prilikom berbe treba biti pažljiv da ne bi došlo do oštećenja na biljkama. Paprika se bere nakon podizanja rose, po sunčanom vremenu. Nikad je ne treba brati neposredno nakon kiše jer će vlažni plodovi brzo postati pljesnivi i istrunuti. Plodove je najbolje brati škarama, a ubrane paprike ne treba držati na suncu više od sat vremena.
Skladištenje
Ako se uzgaja za prodaju, papriku odmah nakon berbe treba u što kraćem roku sortirati i pripremiti dalje za tržište. Pakira se u kartonske kutije, a s obzirom na to da je lako kvarljiva, ne može se dugo skladištiti. Može se skladištiti do dva tjedna na temperaturi od 7 - 8°C i relativnoj vlazi zraka 90 - 95%.
Svježe paprike mogu se do 5 dana sačuvati u hladnjaku. Također ih možemo zamrzavati, kiseliti ili konzervirati u ulju.
Ljekovita svojstva
Osim specifičnim okusom i mirisom, paprika se odlikuje i brojnim ljekovitim svojstvima zbog čega se često nađe na jelovniku raznih kuhinja. Gotovo 92% sastava paprike čini voda, a osim što pruža hidrataciju, tijelo opskrbljuje važnim nutrijentima. Odličan je izvor vlakana te vitamina A, C, K, B2, B3, B5 i B9. Od minerala u značajnijim količinama sadrži magnezij i mangan.
Zanimljivo je istaknuti da paprika sadrži više od 30 hranjivih tvari iz skupine karotenoida te četiri puta više vitamina C od agruma. Posebno je bogata zeaksantinom, karotenoidom koji je važan za zdravlje očiju jer ih štiti od raznih oštećenja.
Sastojci iz paprike pomažu i u ublažavanju simptoma PMS-a, anksioznosti i depresije. Također štite od stresa i lošeg raspoloženja, a paprika pomaže i u sprječavanju nesanice.
Za crvenu papriku je dokazano da može potaknuti metabolizam i sagorijevanje kalorija.
Paprika u kulinarstvu
Paprika ima bogatu aromu i privlačan izgled pa tako s obzirom na različite sorte možemo pronaći crvenu, zelenu, žutu, narančastu, ljubičastu i smeđu papriku. U gotovo svim svjetskim kuhinjama koristi se kao dodatak raznim salatama, varivima, umacima i pirjanim jelima. Možemo je pripremati na razne načine i jesti samostalno ili kao prilog uz neko drugo jelo.
Često se nađe i u raznim sendvičima, a najpopularnije jelo na našim prostorima su punjene paprike koje se rade kombinacijom mesa i riže. Paprike se mogu puniti i raznim drugim punjenjima, pa tako i vegetarijanskim, a najpoznatije od njih je punjenje s krumpirom.
Paprika je nezaobilazan sastojak u pripremi ajvara, sataraša i pinđura. Može se pripremati i zapečena u pećnici, što joj daje poseban okus i aromu.
Određene sorte paprike se suše i melju pa tako upotrebljavaju kao začin u kuhinji. Mljevena crvena paprika neizostavan je sastojak u proizvodnji suhomesnatih proizvoda poput kulena i kobasica. U Slavoniji se konzumira tako da se posipa po kruhu koji je premazan svinjskom masti.
Povijest
U Srednjoj i Južnoj Americi paprika se u prehrani počela koristiti prije više od 9.500 godina, a o tome svjedoče povijesni dokazi pronađeni u Peruu. U Europu ju je donio Kolumbo 1293. godine i tada se vrlo brzo proširila i kultivirala.
Danas u svijetu postoji više od 50.000 kultivara paprike, odnosno 50 sorti paprika od kojih su najpoznatije babura, rog paprika, paradajz paprika, kapija i razne začinske paprike. Sve one nastale su od pet osnovnih vrsta zajedničkog imena Capsicum.
Iako svi papriku smatraju povrćem, ona je zapravo voće. Isto vrijedi i za tikvice, krastavac i rajčicu, jer imaju plodove koji rastu iz biljke koja cvjeta i ima sjemenke.
Još jedna zanimljivost vezana uz papriku je ta da je naziv dobila greškom. Naime, biljke koje je Kolumbo donio u Europu bile su ljute papričice pa je bio uvjeren da je riječ crnom papru, stoga je paprika sve do danas zadržala naziv koji je dobila tada.
Foto: Jill Wellington / Pixabay
Odgovori