Pinija (lat. Pinus pinea) je crnogorična biljka iz porodice borovki (Pinaceae). Uzgaja se zbog jestivog ploda pinjola koji se nalazi unutar češera.
Radi se o velikim lijepim stablima koja su ukrašena češerima, pa su izrazito zanimljiva. Češeri se šire na suncu i otkrivaju jestive plodove. Plodovi pinjoli se nalaze unutar češera. To su zapravo malene, 1 cm dugačke sjemenke, koje se nalaze u tvrdoj kori koju je prije konzumacije potrebno ukloniti. Sjemenke unutar češera su žute ili bež boje.
Pinjoli spadaju pod lupinasto voće iako su im plodovi mekaniji od ostalog voća u toj skupini. Plodovi rastu na stablima koja mogu dosegnuti visinu od 25 m. Dugačkog su životnog vijeka, samooplodni i vazdazeleni.
Pinija može narasti od 6 do 12 m te mu je potreban duži period da počne razvijati češere (15-ak godina). No, nakon toga stablo bora može davati plodove sljedećih 100 godina. Bitno je napomenuti da, iako su sjemenke svih borova pinjola jestive, samo 20 vrsta daje dovoljno velike plodove da ih se isplati uzgajati. Plodovi koji se koriste za uzgoj dugački su oko 1 cm.
Informacije
Latinski: Pinus pinea
Engleski: Stone pine
Porodica: Borovke (Pinaceae)
Visina: do 25 m
Uvjeti: vapnenačka i kvarcno-pjeskovita tla
Klima: blaga mediteranska
Sadnja: sredina rujna
Berba: kasno ljeto ili jesen
Upotreba: prehrana
Srodnici
Sadnja
Tlo
Za uzgoj pinjola, boru će najbolje odgovarati kisela i pjeskovita tla.
Temperatura
Pinjoli najbolje uspijevaju na blagoj mediteranskoj klimi. U zimskim područjima trebat ćete ih zaštititi da bi dali plodove.
Uzgoj pinjola u loncima
Što se tiče uzgoja u loncima, obično će se dosta razgranati, a nije uvjet da će dati plodove. Stoga se uzgoj u loncima ne preporučuje, osim ako ćete ih imati za ukras zbog svog vrlo privlačnog izgleda.
Održavanje nasada
Pinija se ne orezuje, najbolje ju je pustiti da raste prirodno. Razmnožavanje pinjola vrši se iz sjemena ili cijepljenjem.
Zaštita od bolesti
Pinjoli su ukusna hrana pticama pa se prilikom uzgoja u vrtu preporučuje pripaziti na plodove.
Da bi borovi dobro rodili potrebne su im bakterije i gljivice koje će pratiti njihov uzgoj. Zbog toga se preporučuje utisnuti malo zemlje uzete od drugih već uzgojenih borova pa je pomiješati sa zemljom oko mlade biljke.
Berba
Berba pinjola se obično odvija u kasno ljeto ili početkom jeseni.
Prije nego što krenete u berbu pinjola osigurajte ruke, jer bi vam u protivnom na njima mogao ostati sok bora kojeg je kasnije jako teško oprati s ruku.
Pinjoli se beru ručno, a nakon toga češeri se ostave na suncu da se osuše. Sušenjem se ljuske obično otvaraju nakon tri tjedna i ručno ili mehanički se vade jestive male sjemenke.
Skladištenje
Pinjoli ne mogu dugo zadržati svježinu, stoga se preporučuje da ih odmah nakon berbe konzumirate, preradite ili spremite u hladnjak i zamrzivač.
U hladnjaku ih možete čuvati u zatvorenoj posudi do tjedan dana, a u zamrzivaču će zadržati svježinu mjesec dana ako ih spremite u plastične vrećice.
Ljekovita svojstva
Pinjoli spadaju u orašaste plodove, a sadrže visokovrijedne masnoće i proteine. Pri jednom obroku preporučuje se pojesti 30 g pinjola što je u kalorijskoj vrijednosti oko 200 kalorija. Usporedimo li pinjole s drugim orašidima, možemo primijetiti da su bogatiji proteinima, i to za više od 20%.
Pinjoli su bogati vitaminima A, D, E i C te niacinom, riboflavinom i tiaminom, od a od minerala cinkom, magnezijem, željezom, selenom i fosforom.
Čak 60%od ukupnih kalorija pinjola otpada na njegove zdrave masnoće. Radi se o nezasićenim masnim kiselinama koje pomažu u održavanju zdravlja srca, snižavanju štetnog kolesterola te smanjenje krvnog tlaka. Istraživanja su pokazala da samo dva obroka pinjola u jednom tjednu mogu smanjiti rizik od iznenadne srčane smrti za 47%.
Pinjoli se koriste i kod tuberkuloze, kod poremećenog rada bubrega, kod bolesti mokraćnog mjehura, uznemirenosti te za održavanje zdravlje probavnog sustava.
Pinjoli u kulinarstvu
Što se tiče konzumiranja slično se upotrebljavaju kao i kikiriki. Prže se i sole. Dalje se koriste kod pripreme slatkiša, u juhama i salatama te za izradu marcipana.
Sjemenke pinjola se preporučuje koristiti s mliječnim proizvodima ili mahunarkama.
Pinjoli se mogu jesti sirovi poput ostalog orašastog voća, ali ipak se većinom prije upotrebe kratko preprže na tavici ili u pećnici bez dodavanja dodatnih masnoća. Tako će njihov bogat okus doći još više do izražaja.
U zemljama kao što su Turska, Italija i Grčka, pinjoli se najčešće pripremaju kao dodatak riži i povrću, jer pri pripremi slastica se najčešće koriste orasi i bademi. Često se pripremaju u sklopu nadjeva od riže kojima se pune listovi vinove loze. Pinjoli tako osiguravaju prirodnu zdravu masnoću i bogat okus.
U Egiptu i u Kataloniji pinjoli se miješaju u jelima sa špinatom, dajući im tako poseban okus te zanimljivu boju i strukturu. Poznat je i talijanski umak pesto koji se radi od pinjola, češnjaka, bosiljka, maslinovog ulja i parmezana, a tako pripremljeni pesto kombinira se s obično s tjesteninom. U francuskoj pokrajini Provansi pinoli se koriste u preljevu za salate kojim se prelije svježe povrće.
Pinjoli dobro pašu uz riblja i mesna jela, u pripremi omleta, kao i u kombinaciji s pireima od pastrnjaka, uz slatko korjenasto povrće ili uz celer i luk. Ponekad se koriste i u pripremi slastica, posebice u rižinom pudingu, halvi, baklavi i čokoladi, jer im daju posebnu aromu.
Zanimljivosti
Plodovi pinije najduže se upotrebljavaju u Sjevernoj Americi dok se u mediteranskom području uzgajaju posljednjih 2000 godina. U starom Rimu upotrebljavala se mješavina od smrvljenih pinjola, octa i badema od koje se dobila neka vrsta senfa. Pinjoli su se često mogli naći kao začin u raznim salatama, kobasicama te dio kolača i drugih jela. Pošto ne mogu dugo stajati, jer vrlo lako užegnu, držali su ih u medu. Koliko su se pinjoli tada često koristili govori i to da su pronađeni u ruševinama Pompeja, 79. godine nakon što je Vezuv eruptirao.
Još od vremena antike poznata su njihova afrodizijačka svojstva. O tome su poznati zapisi u rimskoj knjizi o zdravlju "Tacuinum Sanitatis in Medicina" te u arapskoj knjizi "Mirisni vrt".
Bor pinjola karakterističan je za Mediteran, a u prošlosti se dosta uzgajao u Grčkoj. Borovi su cijenjeni osim zbog plodova i kao izvor smole i terpentina.
Foto: Rodrigo Sousa / CC
Odgovori