Mrkva (lat. Daucus carota) je dvogodišnja zeljasta biljka iz porodice štitarki (Apiaceae). Uzgaja se zbog slatkastog jestivog narančastog korijena.
Istoj porodici pripadaju i celer, peršin, komorač, kopar, korijander, pastrnjak i slične biljke. Ima karakterističan narančast korijen koji stvara u prvoj godini uzgoja, a u drugoj godini nastaju generativni organi - cvijet, plod i sjeme.
Veličina i oblik korijena razlikuju se ovisno o sorti, a za prehranu se najčešće koristi onaj valjkastog oblika. Mrkva ima perasto složeno lišće, a na cvjetnoj stabljici se nalaze bijeli cvjetovi skupljeni u štitastom cvatu. Kao sjemenski materija koriste se sitni jednosjemeni plodovi.
Mrkva je kod nas poznata i pod nazivima žuta repa, merlin, mrkvač ili koren. Ovo povrće kakvo danas poznajemo nastalo je iz divlje mrkve, koja ima žilaviji bijeli korijen te grubu, dlakavu i visoku stabljiku. Kod nas raste nekoliko vrsta divlje mrkve, najčešće na livadama, u šumama i uz obale rijeka. Korijen divlje mrkve je također dobar za konzumaciju, ali samo u prvoj godini, jer kasnije postaje drvenast i tvrd.
Informacije
Latinski: Daucus carota
Engleski: Carrot
Porodica: štitarke (Apiaceae)
Visina: do 80 cm
Uvjeti: blago kiselo i pjeskovito tlo
Klima: umjerena klima
Sadnja: početak ožujka - polovica svibnja, ovisno o sorti
Berba: kad je tehnološki zrela
Upotreba: prehrana, medicinske i kozmetičke svrhe
Srodnici
Sjetva
Mrkvu obavezno treba uzgajati u plodoredu, a može se saditi na parcelama na kojima se prethodno uzgajalo povrće koje je obilno gnojeno stajskim gnojem poput graška, krumpira, kupusa ili paprike.
Za uspješan uzgoj mrkve potrebna su blago kisela tla, pH vrijednosti od 5,5 do 6,5. Odgovaraju joj pjeskovita tla i aluvijalni nanosi uz odgovarajuću količinu vode, dok glinovita i nestrukturirana tla treba izbjegavati jer u njima dolazi do deformacije korijena. Dakle, struktura tla treba biti mrvičasta, a s obzirom na to da mrkva ne podnosi korove, u tlo se prije sjetve dodaju herbicidi.
Sadnja, odnosno sjetva mrkve može se obavljati od početka ožujka pa sve do polovice svibnja. Točno vrijeme sadnje ovisi o klimatskim uvjetima i dužini vegetacije sorte. Što je sjetva ranija, prinos korijena će biti veći i on će sadržavati više karotina i šećera.
Kako bi korijen mrkve bio lijep i ravan, za sadnju treba pripremiti rahlu gredicu. Zemlji se zato dodaje pijesak i po potrebi stajski gnoj. Mrkva se na većim površinama sije pomoću sijačica. Sjeme se sije u redove ili dvostruke trake. Pri sadnji u redove, razmak unutar redova iznosi 5 do 8 cm, razmak između redova 30 do 40 cm, a dubina sadnje 1 do 1,5 cm. Za sjetvu u dvostrukim trakama između traka treba ostaviti 75 cm razmaka, a unutar traka oko 6 cm.
Da bi prinos mrkve bio veći, a korijen bogatiji željezom i karotinom, potrebno je obaviti i gnojidbu. Dio gnojiva unosi se kod osnovne i predsjetvene pripreme tla, a ostatak u obliku prihrane. Točna količina potrebnog gnojiva ovisi o strukturi i kemijskoj analizi tla, ali otprilike je potreban fosfor u količini od 300 - 400 kg/ha, kalij u količini od 200 - 300 kg / ha i dušik u količini od 150 - 200 kg / ha. Ako je tlo kiselo, potrebno je dodati i vapno, a točna količina ovisi o postotku kiselosti tla.
Uzgoj
Sjeme mrkve može proklijati već pri temperaturi od 3 - 5°C, ali u tom će slučaju faza nicanja biti jako duga. Mlade biljke su nakon nicanja dosta otporne na mraz i bez oštećenja mogu podnijeti temperature do -5°C, ali kod ranijih sorti u takvim uvjetima može doći do prelaska u generativnu fazu već u prvoj godini.
Optimalne temperature za rast i razvoj mrkve su oko 18°C, dok će se pri dnevnim temperaturama višim od 30°C korijen sporije razvijati i ostat će sitan. U područjima gdje su zime blage svježi korijen se može vaditi od zime pa sve do ranog proljeća.
Održavanje nasada sastoji se od plitkog kultiviranja i zalijevanja. Plitko kultiviranje provodi se s ciljem rahljenja tla. Biljke također treba prorijediti onda kada budu imale razvijena dva prava lista.
Korijen mrkve je dobro razvijen i ima jaku usisnu moć pa se biljka može opskrbljivati vodom iz dubljih slojeva tla, ali kako bi se osigurao dobar prinos, nasad tijekom sušnih razdoblja ipak treba navodnjavati. Navodnjavanje je osobito važno na početku vegetacije i u vrijeme intenzivnog debljanja korijena. Nedovoljna količina vode u ovim fazama može dovesti do toga da sklop bude prorijeđen te da korijen bude nepravilnog oblika, žilav i kratak. Sa zalijevanjem ipak treba oprezno, jer višak vode može smanjiti sadržaj šećera u korijenu.
Zaštita od bolesti
Od štetnika mrkvu znaju napasti razne mušice i moljci. Njih možemo odbiti tako da pored mrkve posadimo luk ili poriluk. Jedan od čestih nametnika je mrkvina muha, a njega možemo odbiti nanošenjem čađe ili praha od morske trave na zemlju. Mrkvinu muhu odbija i sađenje aromatičnog bilja poput korijandera, kopra ili ružmarina.
Veliku štetu nasadima mrkve može nanijeti ličinka mrkvine muhe. Nasadi se štite podizanjem barijere od fine mreže, a ako ipak dođe do zaraze na nekim biljkama, njih treba odmah izvaditi i uništiti. Zaraza se može spriječiti i kasnijom sjetvom, jer mrkvina muha polaže jajašca u svibnju.
Vađenje
Mrkva je tehnološki zrela i spremna za vađenje kada vrhovi lišća počnu žutjeti, ali može se vaditi i prije toga. Kod vađenja na velikim površinama prvo treba pokositi i ukloniti lišće s parcele. Mrkva se nakon toga vadi vadilicama baš za gomoljaste ili korjenaste kulture. Također se može vaditi i kombajnima, ali u tom se slučaju lišće ne kosi. Odmah nakon vađenja se čisti od zemlje i priprema za skladištenje.
Mrkva koja se u manjim količinama uzgaja za vlastite potrebe vadi se ručno, čupanjem korijena zajedno s lišćem ili opreznim otkopavanjem, kako se ne bi oštetio korijen.
Skladištenje
Rana ljetna mrkva je namijenjena za potrošnju u svježem stanju pa ona nije prikladna za skladištenje, već se skladištiti može jesenska mrkva. Jesenska mrkva može se 6 mjeseci skladištiti u nadzemnim trapovima s horizontalnom i vertikalnom izolacijom. Mrkva se pokriva tankim slojem zemlje na koji dolazi izolator pa još jedan sloj zemlje.
Od 2 do 3 mjeseca se može skladištiti i u podrumima (pri temperaturi od 2 - 5°C i relativnoj vlazi zraka od 90%) te u hladnjačama pri temperaturi od 0°C i relativnoj vlazi zraka od 97% (na ovakav se način može čuvati 6 - 8 mjeseci).
Mrkva u kulinarstvu
Mrkva ima široku primjenu u kulinarstvu i može se pripremati na bezbroj načina. Sirova mrkva najčešće se dodaje salatama ili se jede kao grickalica, a pečena može biti dio raznih priloga koji se služe uz meso ili ribu. Također se može kuhati na pari ili u vodi te dodavati varivima, gulašu, juhama, umacima, temeljcima, složencima, đuveču itd.
Sirovu mrkvu možemo dodati u sokove ili smoothie, a u bilo kojoj kombinaciji bit će jako zdrav napitak. S obzirom na njen sladak okus, odlična je i za pripremu kolača i drugih slastica. Koristi se i za pripremu džemova i slastica od orašastog voća.
Ljekovita svojstva
Mrkva je prije svega bogata beta karotenom, a sadrži i puno vitamina C, E K i vitamina B skupine. Sadrži i dosta minerala, prije svega fosfora, zatim kalija, mangana i molibdena te antocijanine i hidroksinamičnu kiselinu.
Beta karoten iz mrkve čuva organizam od infekcija i jača imunitet. Osim toga, poznato je i da pomaže očuvati vid, osobito kod djece te smanjuje rizik od nastanka glaukoma.
Mrkva liječi slabokrvnost i bolesti uzrokovane manjkom vitamina, kao što su rahitis i skorbut. Ovo povrće se u kombinaciji s medom koristi za liječenje upale grla, a sok od mrkve ima diuretička svojstva.
Vlakna iz mrkve smanjuju razinu kolesterola u krvi i tako štite kardiovaskularni sustav. Konzumacija ovog povrća preporučuje se osobama koje pate od proljeva, a dojenčadi se daje mrkva kako bi se zaustavilo povraćanje.
Proizvodi od mrkve mogu se primjenjivati i na koži. Odlično ublažavaju opekline i čireve, liječe rane, ekceme, gnojna mjesta i afte.
Zanimljivosti
Mrkva je odličan izvor vitamina i minerala pa se zbog toga često konzumira. Sastojak je brojnih jela u našoj tradicionalnoj kuhinji, a isto vrijedi i za druge kuhinje diljem svijeta.
Prvi put se spominje u dokumentima iz stare Grčke, koji pisani prije više od 2500 godina. U to se vrijeme najviše koristilo sjemenje mrkve, a kao povrće se počela uzgajati prije tisuću godina, i to na području današnjeg Bliskog istoka. Tada se uzgajala mrkva koja je imala ljubičasti korijen, dok su se sorte sa žutim i narančastim korijenom pojavile kasnije.
Poznato je oko 60 vrsta mrkvi, a najpoznatija od njih je ona narančasta. Danas se žuta ili narančasta mrkva najviše uzgaja u Europi, dok je ljubičasta i dalje jako popularna u Aziji i sjevernoj Africi. Zanimljivo je spomenuti da je mrkva prvo ikada konzervirano povrće.
Foto: Alexey Hulsov / Pixabay
Odgovori