Ljupčac (lat. Levisticum officinale) je višegodišnja biljka iz porodice štitarki (Apiaceae). Ima pikantno-slatkast okus, a kao začin se koriste sjemenke, korijen ili listovi.
Ljupčac, maggi, selen ili belestika samo su neka od 46 različitih narodnih imena za ovu biljku. Ljupčac je višegodišnja biljka iz porodice štitarki, a smatra se da je porijeklom iz zapadne Azije. Zahvaljujući benediktincima, u Europi je uzgoj ove biljke započeo još u srednjem vijeku.
Uglavnom se uzgaja u vrtovima kao začinska biljka, a na nekim mjestima raste samoniklo u prirodi, najčešće u planinskim krajevima.
Ljupčac ima račvast korijen iz kojega u prvoj godini uzgoja izbijaju listovi. Listovi rastu na dugim peteljkama i formiraju lisnu rozetu. Mesnati listovi ove biljke su dvostruko ili trostruko perasti i tamnozelene su boje te nazubljenih rubova. Kasnije se na grmolikoj stabljici razvijaju jednostavniji i manji listovi.
Cjevasta i mesnata stabljika izraste u drugoj godini uzgoja, a može izrasti i do 2 m u visinu. Na ograncima stabljike nastaju štitasti cvatovi sastavljeni od 5-15 žutih cvjetova. Ljupčac ima plosnato sjeme koje je dugo 2 do 3 mm.
Informacije
Latinski: Levisticum officinale
Engleski: Lovage
Porodica: Štitarke (Apiaceae)
Visina: do 2 m
Srodnici
Sadnja
Iako se sadnja ljupčaca najčešće obavlja u razdoblju od veljače do svibnja, sadnice ove biljke možete posaditi i tijekom kolovoza ili rujna.
Za proizvodnju sadnica, sjeme ljupčaca se u proljeće sije u plitice u zatvorenom prostoru, gdje bi temperatura trebala iznositi 15°C. Sjeme obično proklija nakon 10 do 14 dana, a kada sadnice ojačaju, sade se u vrt na razmak od 60 cm.
Osim sjemenom, ljupčac se može razmnožavati i dijeljenjem. U tom se slučaju uzimaju dijelovi biljke na kojima su razvijeni pupovi, a dijeljenje se obavlja u proljeće ili jesen.
Tlo
Za uspješan uzgoj ljupčaca potrebno je rahlo i propusno tlo bogato humusom. Tlo prije sadnje treba prekopati, preorati i pognojiti. Ljupčac ne bi trebalo saditi na zemljištima na kojima je prethodno uzgajano korjenasto povrće poput celera, peršina ili mrkve.
Temperatura
Idealna dnevna temperatura za normalan rast i razvoj biljne mase iznosi od 18 d0 23°C, a tijekom noći bi temperatura trebala iznositi 12°C ili više. Niske temperature mogu doprinijeti slaboj oplodnji i niskim prinosima.
Voda
Za uspješan uzgoj potrebno je redovito zalijevati nasad, osobito u fazi klijanja te pred samu cvatnju, kada biljke imaju povećanu potrebu za vlagom.
Gnojidba
Pri osnovnoj gnojidbi tla unosi se fosfor u količini od 100 kg/ha, kalij u količini od 120 do 140 kg te dušik u količini od 70 do 80 kg/ha. Uz to se dodaje i folijarna prihrana s mikroelementima, a to su u ovom slučaju magnezij, molibden, željezo i bakar.
Uzgoj
Preporučljivo je uzgajati ljupčac na osunčanim mjestima jer će se u tom slučaju u biljkama stvarati više eteričnog ulja.
Ljupčac se teško nosi s korovom pa treba redovito plijeviti nasad. Kako bi se potaknuo rast novih listova, biljke treba obrezati, a to se obavlja tijekom toplog vremena.
Kod ljupčaca koji se uzgaja zbog korijena treba redovito zakidati cvjetne stabljike. U suprotnom će se korijen iscrpiti i smanjit će se njegova kvaliteta.
Nakon tri do pet godina intenzivnog uzgoja ljupčaca i vađenja korijena treba promijeniti površinu na kojoj se uzgaja.
Zaštita od bolesti
Bolesti koje mogu napasti ljupčac su hrđa, pepelnica i pjegavost lista, dok se od štetnika mogu pojaviti lisne uši i buhači. Zaštita se provodi tek kada se bolesti pojave, a pri tom se uklanjaju listovi koje su napale bolesti ili štetnici. Uklonjeni dijelovi se spaljuju, a biljke nakon rezanja treba prihraniti.
Berba
Listovi ljupčaca mogu se brati od proljeća do kasne jeseni. Iako se mogu sušiti, najbolje ih je koristiti svježe ili ih zamrznuti.
Korijen ljupčaca može se vaditi u jesen tijekom druge ili treće godine uzgoja, a vadi se pomoću posebno pripremljenih plugova koji idu do 40 cm u tlo. Korijen se nakon vađenja skupi, opere, razreže i osuši.
Kad je u pitanju sjeme ljupčaca, ono se skuplja nakon što poprimi smeđu boju. Štitci sa sjemenom beru se po suhom vremenu, a nakon toga se objese na suho i prozračno mjesto. Kada se osuše, odvaja se sjeme.
Ljekovita svojstva
Ljupčac sadrži eterično ulje od kojeg i potječe aromatičan miris te biljke. Najveći sadržaj ulja, od 0,5 do 1%, nalazi se u korijenu i sjemenkama (0,8 do 1,5%). Glavni sastojak ovog ulja je ftalid (oko 70%), a neki od sastojaka su i eugenol te karvakrol. Uz eterično ulje, korijen ljupčaca sadrži i šećere, tanine, jabučnu kiselinu i malo masti.
Ljupčac se u narodnoj medicini već dugi niz godina upotrebljava kao pomoć kod gihta, reume, bolesti bubrega i jetre, migrene, loše probave, želučanih tegoba i menstrualnih problema.
Potiče izlučivanje vode, a njegov korijen i suhi listovi koriste se za pripremu čajeva za čišćenje krvi i liječenje želučanih problema, dok se eterično ulje koristi u liječenju jetre.
Ljupčac ne bi trebale konzumirati osobe koje imaju visoku tjelesnu temperaturu i trudnice.
Ljupčac u kulinarstvu
Ljupčac ima pikantno-slatkast okus, a kao začin se koriste sjemenke, korijen te svježi ili sušeni listovi ljupčaca. Ima dosta intenzivan miris pa ga jelima treba dodavati u manjim količinama.
Listove ljupčaca možemo dodavati juhama, umacima od rajčice, raguima i drugim jelima od mljevenog mesa. Svježe stabljike se dodaju salatama ili blanširaju pa jedu na isti način kao i stabljike rabarbare.
Svježe listove ljupčaca možemo čuvati u hladnjaku 3 do 4 dana, ako ih stavimo u plastičnu vrećicu. Također ih možemo zamrznuti s malo vode u posudama za led, a tako sačuvane listove možemo držati i do 4 mjeseca. Osušene listove treba usitniti i držati na hladnom i tamnom mjestu u hermetički zatvorenoj posudi.
Ovu začinsku biljku možemo koristiti i za začinjavanje sireva, namaza, složenaca, sendviča, ribe i variva. Dobra je u kombinaciji s mažuranom, lukom, majčinom dušicom, češnjakom i vlascem.
Korijen koji će se koristiti kao začin uzima se od jednogodišnjih biljaka. Najčešće se suši i melje pa se takav dodaje raznim jelima.
Zanimljivosti
Ljupčac je u doba starih Grka i Rimljana bio omiljen začin. Grci su žvakali sjemenke ove biljke kako bi olakšali probavu, a Rimljani su ljupčac smatrali afrodizijakom i nazivali su ga biljkom ljubavnika.
Nakon što su ga benediktinci prenijeli na sjever Europe počeo se koristiti i naziv biljka redovnika.
Foto: Andreas Göllner / Pixabay
Odgovori