Gorušica (lat. Sinapis alba, lat. Brassica nigra) je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice kupusnjača (Brassicaceae). Uzgaja se zbog jestivog sjemena od kojeg se radi senf.
Gorušica je biljka iz porodice Brassicaceae, kojoj pripadaju i brokula, cvjetača, repa, kelj, kupus, hren, kineski kupus, kelj pupčar i korabica. Gorušica je porijeklom s područja Sredozemlja, a danas se na velikim površinama uzgaja širom Europe te u srednjoj Aziji, Indiji i Japanu.
Sjeme gorušice u prehrambenoj se industriji koristi za proizvodnju senfa i kao konzervans, a u medicini za liječenje različitih reumatskih bolesti.
Klijavost sjemena je vrlo dobra čak i nakon dužeg vremena, a klija na temperaturi nešto višoj od 1°C. Sjeme sadrži oko 30% masnog ulja, 0,2 do 1,0 % eteričnog ulja, oko 25 % bjelančevina i 2,5 % sumpornih heterozida, koje gorušici daju ljuti okus.
Informacije
Latinski: Sinapis alba; Brassica nigra
Engleski: White mustard, Black mustard
Porodica: Kupusnjače (Brassicaceae)
Visina: do 120 cm
Srodnici
Vrste
Najpoznatije vrste gorušica su bijela gorušica (Sinapis alba) i crna gorušica (Brassica nigra).
Bijela gorušica
Bijela gorušica ima snažan korijenov sustav s brojnim dlačicama koje doprinose njenoj otpornosti na sušu. Stabljika je visoka do 120 cm i na njoj se nalaze žuti cvjetovi. Cvjetovi rastu u manjim skupinama i sastoje se od četiri latice, a javljaju se od lipnja do srpnja.
Bijela gorušica samoniklo raste na poljima, ali se koristi i za uzgoj. Uzgaja se zbog sjemenki i mladih listova oštrog okusa i mirisa, koji se upotrebljavaju u salatama.
Odličan je predusjev za poboljšanje tla jer smanjuje broj nematoda, poboljšava vodozračni režim i strukturu tla te mobilizaciju hranjivih tvari iz dubljih u gornje slojeve tla.
Crna gorušica
Crna gorušica može narasti više od 1 m. Na stabljici se nalaze gusto nazubljeni zeleni listovi čija je površina prekrivena bijelim šiljastim dlačicama te cvjetovi zlatno žute boje. Sitni cvjetovi crne gorušice sastoje se od četiri latice i skupljeni su u grozdaste cvatove na vrhu stabljike i njezinih ogranaka. Plod gorušice je komuška u kojoj se nalazi 8 do 10 tamnosmeđih sjemenki ljutog okusa.
Crna gorušica samoniklo raste po poljima, zapuštenim vrtovima i uz riječne obale. Također se uzgaja širom svijeta, ali za uzgoj se ne koristi sjeme samoniklih biljaka. Komuške sa sjemenkama gorušice skupljaju se tijekom kasnog ljeta.
Sjetva
Gorušica je jednogodišnja biljka i uzgaja se u plodoredu. Dobre pretkulture su strnine i okopavine, a gorušica se ne bi smjela uzgajati iza drugih vrsta iz porodice krstašica. Pretkulture moraju biti ranije uklonjene kako bi ostalo dovoljno vremena za obradu tla i sjetvu.
Gorušica se razmnožava direktnom sjetvom sjemena u polje, a sjeme se sije na dubinu od 2 do 3 cm. Sjetva se u kontinentalnom području obavlja krajem ožujka ili početkom travnja, a u toplijim krajevima moguće je sjetvu obaviti i ranije. Tlo je u to vrijeme i na toj dubini dovoljno toplo da sjeme može normalno klijati.
Sjetva gorušice obavlja se pomoću sijačica, u redove među kojima može biti razmak u iznosu od 25 ili od 50 do 70 cm. Za širokorednu sjetvu je po hektaru potrebno do 11 kg sjemena, dok je za sjetvu na manjem razmaku potrebno do 20 kg sjemena po hektaru.
Tlo
Za uzgoj gorušice pogodno je bogato i propusno tlo. Tlo treba poorati u jesen, a otprilike dva tjedna prije sjetve obavlja se još jedno oranje na 30 cm dubine. Oranje je potrebno obaviti ranije kako bi se tlo sleglo i kako bi se popunile zračne šupljine. Nakon oranja se obavlja i tanjuranje, kako bi se spriječio gubitak vode i isušivanje tla.
Temperatura
Gorušica je otporna na niske temperature pa se stoga može saditi i u područjima na većoj nadmorskoj visini. Ovisno o temperaturi tla, gorušica niče 5 do 10 dana nakon sjetve.
Gnojidba
Pri osnovnoj obradi tla za sjetvu gorušice zaorava se stajski gnoj. U slučaju da se za gnojidbu tla ne koristi stajnjak, potrebno je primijeniti dušik u količini od 100 do 200 kg/ha, kalij u količini od 100 do 130 kg/ha i fosfor u količini od 80 do 100 kg/ha.
Uzgoj
Kod održavanja nasada gorušice potrebno je provoditi okopavanje, međuredno kultiviranje i prihranjivanje.
Međuredna kultivacija se obavlja kako bi se održala rastresitost površinskog sloja zemlje i uništio korov. Primjenjuje se po potrebi, a to je najčešće dva puta. Okopavanje je nužno kako bi se mlade biljke u početnom stupnju razvoja zaštitile od korova. Kasnije, kada se razviju, biljke prekriju međuredni prostor i tako same uništavaju korov.
Gorušicu u ranijim fazama razvoja treba prihraniti jednom ili dva puta, kako bi biljke dobile potrebnu količinu hranjiva. Za prihranu se koristi dušično gnojivo u količini od 100 do 150 kg/ha.
Gorušica se može uzgajati i u klijalištu ili na vlažnom kuhinjskom papiru koji je položen na tanjur i smješten na prozorsku dasku. Osim toga, može se i posijati u posudu ispunjenu kompostom za lončanice. Svi navedeni načini uzgoja mogu se primjenjivati tijekom cijele godine.
Zaštita od bolesti
U uzgoju gorušice, u početnoj fazi se od štetnika mogu pojaviti buhači, a u fazi cvjetanja larve kupusara. Ove štetočine napadaju i druge vrste iz porodice krstašica, a za suzbijanje se koriste ista sredstva kao i za zaštitu kupusa.
Žetva
Žetva gorušice obavlja se žitnim kombajnima koji su prilagođeni za sitno sjeme. Plodovi gorušice neujednačeno dozrijevaju pa je jako važno odabrati pravi trenutak za žetvu. Može se dogoditi da se na vrhu stabljike još uvijek nalaze cvjetovi, a plodovi na nižim granama mogu biti već prezreli.
Žetva se najčešće obavlja onda kada se stabljike krenu sušiti, a plodovi na vrhu stabljike poprime slamnatožutu boju.
Sjeme se poslije žetve prvo prosuši pa zatim prosije, a nakon toga se pakira i skladišti.
Gorušica u kulinarstvu
U kulinarstvu se od bijele gorušice koriste sjemenke i mladi listovi. Sjemenke bijele gorušice imaju ljutkast okus i uglavnom se koriste kao začin, dok se nešto rjeđe koriste za pripremanje ljekovitog čaja. Mladi listovi ove biljke imaju oštar okus i mogu se jesti sirovi ili kuhani.
Sjemenke bijele gorušice melju se i brašno i koriste u izradi senfa, a svježe proklijale klice mogu se dodavati sendvičima i salatama.
Listovi i sjemenke crne gorušice također se koriste u kulinarstvu. Listovi se mogu jesti sirovi ili koristiti za pripremu variva, a od sjemenki crne gorušice dobiva se ulje. Sjemenke se također koriste u pripremi senfa.
Crna gorušica je kao začin dosta zastupljena u indijskoj kuhinji, u kojoj se mnoga jela pripremaju na ulju od gorušice. Važno je istaknuti da ovo ulje u većim količinama može biti štetno i da ga prije pripremanja hrane na njemu prvo treba termički obraditi.
Sjemenke crne gorušice koriste se i izravno kao začin. Prije upotrebe se malo poprže i dodaju jelima tek pred kraj. Tako se sačuva njihov okus i razvije aroma po orahu.
Gorušica u zrnu dodaje se raznim umacima i marinadama, ali se koristi i u pripremi zimnice, dok se gorušica u prahu dodaje mesnim jelima i dobro se slaže s većinom korjenastog povrća.
U američkoj kuhinji gorušica se dodaje jelima od mesa, ribe, kupusa i kelja, osim bijele i crne gorušice, koristi se i indijska gorušica (Brassica juncea). Indijska gorušica je hibrid vrsta Brassica nigra i Brassica juncea, a uzgaja se u istočnoj i srednjoj Europi.
Nasjeckani listovi ove biljke mogu se koristiti i za dekoriranje jela od rajčice, krumpira i korjenastog povrća, a u Vijetnamu ih koriste za zamatanje punjenja za račiće i svinjetinu.
Kao začin, gorušica se dobro slaže i s voćem, jabučnim octom, curryjem, čilijem, kurkumom i kuminom.
Ljekovita svojstva
Sjemenke crne gorušice sadrže glikozid sinigrin zbog kojeg imaju ljut okus, a u 100 g listova ova biljke nalazi se 130 - 160 mg vitamina C i 7 mg karotina.
Sjeme bijele gorušice sadrži bjelančevine, vlakna, nedušične ekstraktivne tvari, pepeo i 20 - 36% ulja. Sjeme sadrži i sumporne spojeve koji djelovanjem enzima mirozinaze hidroliziraju eterična ulja zbog kojih gorušica ima ljut okus.
Ljuti okus gorušice potiče probavu i olakšava probavljanje jako teške hrane pa mnogi ovaj začin smatraju jako zdravim.
S obzirom na to da gorušica ima nadražujuće djelovanje i izaziva povraćanje, nekada se koristila kao narodni lijek protiv trovanja, a sjeme bijele gorušice koristilo se i kao laksativ kod kroničnog zatvora.
Gorušica se u vanjskoj primjeni upotrebljava u obliku flastera i kašastih obloga za poticanje prokrvljenosti. Vanjska primjena preporučuje se kod kroničnih degenerativnih bolesti zglobova, reumatizma mekog tkiva i bolesti dišnih puteva.
Sjemenke gorušice sadrže selen i magnezij. Magnezij pomaže ublažiti migrene, sniziti krvni tlak i koristan je za prevenciju infarkta kod osoba koje boluju od ateroskleroze ili šećerne bolesti, dok selen pomaže ublažiti simptome reumatičnog artritisa i spriječiti astmatične napadaje.
Zanimljivosti
Prvi pisani zapisi o gorušici datiraju još od prije 5.000 godine, a kao začin su je koristili Grci i Rimljani. Rimljani su od gorušice pripremali pastu, odnosno senf na bazi vinskog mošta.
U srednjovjekovnoj Europi gorušica je bila jedan od rijetkih začina koje su si ljudi mogli priuštiti.
90% sjemena gorušice koje se nalazi na međunarodnom tržištu proizvodi se u Kanadi.
Foto: RitaE / Pixabay
Odgovori