Kelj (lat. Brassica oleracea var. sabauda) je dvogodišnja biljka iz porodice kupusnjača (Brassicaceae). Uzgaja se zbog svojih jestivih listova, koji su mjehurasti i razgranati.
Uzgoj kelja čest je u našim priobalnim mjestima gdje nema mraza pa se lako može uzgajati i zimi. Usporedimo li ga s kupusom, kelj puno bolje podnosi mraz i niske temperature pa se uzgaja i u kontinentalnim područjima.
Listovi kelja su mjehurasti i ne liježu čvrsto jedan uz drugoga pa je glavica puno mekanija od kupusa. Listovi su mu više nijansi zelene boje, od tamnozelenih vanjskih do žutozelenih koji se nalaze u unutrašnjosti glavice.
Često se mogu naći i kultivari kelja koji se zbog dekorativnog izgleda uzgajaju kao ukrasne biljke.
Informacije
Latinski: Brassica oleracea var. sabauda
Engleski: Kale
Porodica: kupusnjače (Brassicaceae)
Visina: do 40 cm
Uvjeti: kvalitetna i humusna tla
Klima: umjereno topla i vlažna
Sadnja: veljača (sjeme), travanj (presadnice)
Berba: nakon što temperature padnu ispod 0°C
Upotreba: prehrana
Srodnici
Sjetva
Da bi dobila rana proljetna proizvodnja kelja, sjeme se sije u tople lijehe, staklenike ili plastenike u studenom i u prosincu, a nakon 30-ak dana se rasađuje. Kelj se može lako sijati i tijekom cijele godine što ovisi o sorti i dužini vegetacije.
Rane sorte kelja sade se na razmak od 40 x 40 cm ili 50 x 50 cm dok se krupne sorte sade na veće razmake, odnosno na 60 x 40 cm i 65 x 50 cm.
Obrada tla ovisi o tome u kojem će se vremenu uzgajati kelj. Osnovna obrada obavlja se tijekom jeseni i zime, odmah nakon osnovne gnojidbe, a dubina oranja je 30 cm. Preorana brazda se ostavlja nedirnuta do proljetnih mjeseci kada se tlo priprema za sadnju prijesadnica.
Za kasnije sadnja, cijeli proces se obavlja u jednoj fazi (gnojidba, oranje, tanjuranje, kultiviranje i ravnanje tla), a sve s ciljem da se popune rupe i uklone depresije u kojima bi se mogla dulje zadržavati voda.
Kelj će najbolje uspijevati ako se radi nakon berbe graha, mahuna, graška, leće, slanutka i krumpira. Na istu površinu može se saditi tek nakon 4 godine, a sve s ciljem kako bi se izbjegle bolesti i štetnici i kako bi se povećala kakvoća nasada.
Tlo
Želite li uzgajati kelj, trebat ćete zadovoljiti njegove zahtjeve prema humusnom i kvalitetnom tlu. Može uspijevati na svim vrstama tla, ali pod uvjetom da su strukturna i duboka te da imaju dobar kapacitet za zrak i vodu. Kelj voli blago kisela tla pH vrijednosti od 6 do 6,5.
Za proljetnu sadnju kelja preporučuju se lakša tla koja se brže griju. U dobrim uvjetima klima i tla te izborom pravilnih hibridnih kultivara, rani kelj se može saditi na otvorenom prostoru.
Gnojidba
Kod pripreme tla za sadnju kelja treba dodati što stajskog, dobro humificiranog, gnoja. U osnovnu gnojidbu treba dodati NPK gnojivo u omjeru 12:11:18 + 3MgO.
Prihrana se obavlja 10 dana nakon presađivanja. Ako se radi o navodnjavanju kap po kap, prihrana se vrši dva puta tjedno, a kod klasičnog uzgoja u polju, obavljaju se tri prihrane tijekom kultivacije.
Proces prihrane završava kada veličina glavica bude tolika da zatvori redove. U svim slučajevima treba paziti da prihranu prekinemo 10 dana prije berbe kelja.
Temperatura
Sjeme kelja uz potrebnu vlažnost počinje klijati na temperaturi od 1 do 5°C. Kod optimalne temperature od 20°C, sjeme klija, a biljak niče za 5 do 6 dana.
Za vegetativni rast biljke najbolja je temperatura između 15 i 20°C, a biljka prestaje rasti na temperaturama višim od 25°C. Kada uvjeti za rast kelja ponovo budu optimalni, rast se nastavlja.
Da bi se oblikovale glavice kelja najbolja je temperatura od 15 do 18°C.
Voda
Mlade presadnice kelja trebaju se redovito zalijevati. Kod sušnog razdoblja potrebno je zalijevanje svaku večer. Kako biljka raste, tako se i zalijevanje postupno smanjuje.
Održavanje nasada
Kada presadnice tek niču i rastu potrebno ih je redovito zalijevati i oko njih uklanjati korov plijevljenjem. Kada biljke izrastu, njihova bujna zelena glavica štiti tlo od formiranja korova, ali ako se to ne dogodi, mogu se upotrijebiti određena zaštitna sredstva za suzbijanje korova.
Zaštita od bolesti
U godinama kada se bilježe visoke temperature zraka uz izostanak oborina, čest je i razvoj štetnika na nasadima kelja.
Kupusni buhać
Čest je na kupusnjačama, a osobito tijekom suha i topla vremena. Najviše može oštetiti mladu biljku. Radi se malim kornjašima dugima 1,5 do 3 mm, koji mogu biti plave, tamnozelene i crne boje. Neke vrste mogu imaju i žutu liniju. Najviše štete rade odrasli kukci i to tako što izgrizaju sitne rupice na listovima. Mogu prezimiti u tlu, a u proljetnim mjesecima izlaze i hrane se kupusnjačama. Ženke pritom odlažu jaja u tlo, a već u ljeto odrasli buhaći mogu učiniti štete na kelju.
Zaštita se može postići tako da se postave zaštitne mreže koje sprječavaju ulaz ovih štetnika, dok se kemijsko suzbijanje štetnika provodi tek kada je oštećeno više od 10% listova.
Kupusne stjenice
Kupusne stjenice čine štetu tako da sišu listove što se očituje bjeličastim točkicama. Kada se radi o jakom napadu, one mogu prekriti i cijelu površinu listova. Ova bolest posebno je opasna za mlade biljke jer ih može uništiti.
Štetnici mogu prezimiti ispod ostataka bilja ili čak i u zatvorenom prostoru, a u proljetnim mjesecima ponovo razvijaju svoj ciklus.
Radi se o štetnicima koji su otporni na kontaktne insekticide pa se preporučuju kemijske metode.
Štetne gusjenice na kupusnjačama
Štetne gusjenice (gusjenice kupusnog moljca, lisnih sovica, kupusnog bijelca i druge) obično rade štetu tako da izgrizaju listove što može dovesti do defolijacije ili do toga da se ne mogu formirati glavice kelja. Osim štete na listovima, postoje i štete koje nastaju zbog izmeta što dovodi do smanjene tržišne vrijednosti kelja.
Tretiranje se provodi insekticidima, zavisno o vrsti gusjenice.
Duhanov trips
Duhanov trips su sitni insekti žute ili žuto-smeđe boje veliki od 1 do 1,2 mm. Štetu čine tako što sišu listove što dovodi do nepravilnih kvržica koje su u početku svijetle boje, no kasnije potamne. Na napadnutim dijelovima nakon toga se pojavljuju saprofitske gljive. Razvoju ovog štetnika pogoduje visoke temperature zraka i niska relativna vlažnost.
Kao prevencija preporučuje se redoviti plijeviti korove te izbjegavati sadnju kelja u blizini luka i poriluka.
Kupusna lisna uš
Kupusna lisna uš je sivo-zelene boje, a štetu radi sišući listove što dovodi do kovrčanja i deformacije te u konačnici i sušenja listova. Mogu prezimiti kao jajašca na biljkama, a pogoduje im toplo i suho vrijeme.
Kupusni štitasti moljac
Kupusni štitasti moljci ustvari su leptirići čija su krila presvučena voštanim prahom bijele boje, dok su im tijelo i glava nešto tamniji. Veliki su oko 1,5 mm, a ličinke su sitne i nalik štitastim ušima. Štetu čini sisanjem listova te lučenjem medene rose koja također smanjuje tržišnu vrijednost biljke. Razvoju ovih štetnika pogoduje visoka temperatura i vlaga.
Berba
Kelj se bere isključivo ručno i to tako da se odrežu glavice nakon što temperature padnu ispod 0°C. Što je kelj dulje izložen nižim temperaturama, to će mu okus biti blaži i slađi. Ovaj proces funkcionira samo u vanjskim uvjetima, kada je kelj izložen sunčevoj svjetlosti, stoga se isti uvjeti ne mogu stvoriti u zamrzivaču.
Skladištenje
Pošto su listovi kelja glavni dio biljke, a uz to su i osjetljivi, treba učiniti sve da ostanu neoštećeni i što duže svježi. Kelj se pakira u duboke letvarice, a kod dužeg transporta potrebno ga je obložiti i papirnatom folijom.
Skladišti se na temperaturama od 0 do 1°C i relativnoj vlažnosti zraka oko 95% i dobru ventilaciju. U hladnjači se može čuvati najviše do 2 mjeseca.
Kod berbe u kontinentalnim područjima, može se brati s lišćem te složiti u 1,5 m visoke hrpe te pokriti lišćem. Tako može održati svježinu i mjesec dana. U mediteranskim područjima kasne sorte kelja (jesenski i zimski kelj) ima dobre uvjete u polju, ali ako nastupi toplije vrijem treba ga na vrijeme ubrati i uskladištiti.
Kelj se nakon berbe može čuvati i u hladnjaku do 30 dana u plastičnoj vrećici.
Ljekovita svojstva
Kelj spada u najljekovitije namirnice na svijetu. Bogat je nutrijentima, a u isto vrijeme ima jako malo kalorija. Jedna šalica sirovog kelja ima 20 kalorija, 1 g proteina te 4 g ugljikohidrata. Gotovo da nema masti, a ono malo što sadrži su omega-3 masne kiseline. Odličan je izvor vitamina C, A, B6 i K i dijetalnih vlakana, a od minerala prednjače magnezij, kalij, mangan, bakar, fosfor te tiamin.
Konzumiranje kelja jača imunitet, štiti oči, zdravlje srca i krvnih žila, smanjuje pojavu dijabetesa, poboljšava probavu, jača kosti, smanjuje gotovo sve upale u tijelu te utječe na ljepotu kose, kože i noktiju. Također štiti od alergije i astme zbog obilje vitamina C kojim jača narušeni imunitet.
Kelj u kulinarstvu
Kelj se može pripremiti na razne načine, a kod nas je najpopularnija priprema kelja kao varivo. No, kelj se može kuhati na pari te mu dodati krumpir i mrkvu nakon čega uz malo maslinovog ulja i češnjaka postaje ukusan prilog brojnim mesnim i ribljim jelima.
Kelj se može i kuhati u sklopu krem juha, pirjati, može se dodati tjesteninama i rižotu, a svježi listovi kelja mogu se sirovi dodati u blender nakon čega postaju dio zdravih sokova. Kelj je nezamjenjiv i u pripremi slanih pita i nabujaka, dio je popečaka, a u posljednje vrijeme sve se češće radi zdravi čips od kelja.
Može se pripremiti i kao svježi na salatu. Tada mu se dodaje malo maslinovog ulja, češnjaka i limunova soka. Zanimljiva je kombinacija kelja s cimetom i ribizom.
Kod konzumiranja svježeg kelja pripazite da se ne radi o starijem kelju jer taj može biti teško probavljiv te se ipak preporučuje prethodno kratko prekuhati. No, ne predugo, jer termičkom obradom gubi ljekovita svojstva i postaje mekan. Najbolje ga je kuhati na pari, 5 minuta. Tada će omekšati, ali zadržat će i dalje svoju zelenu boju i velik broj važnih ljekovitih svojstava.
Kelj se priprema cijelu godinu, ali najčešće zimi, pošto se radi o zimskom povrću, a tada je i najukusniji.
Zanimljivosti
Kelj je porijeklom sa sjevera Italije, točnije iz regije Milana. Nastao je od divljeg kupusa, a uzgaja se većinom samo na području Europe. Još od prahistorijskog doba koristio se u prehrani.
Foto: Efraimstochter / Pixabay
Odgovori