Pšenica (lat. Triticum) je jednogodišnja biljka iz porodice trava (Poaceae). Uzgaja se primarno za prehranu zbog zrnja koje se nalazi u klasu na vrhu vlati.
Pšenica je jedna od najvažnijih kultura koje se uzgajaju diljem svijeta. Druga je zrnata biljka po uzgoju u masovnoj proizvodnji, odmah iza kukuruza, a ispred riže. Ne uzgaja se samo za prehranu, odnosno za brašno od kojeg se rade pekarski proizvodi, kolači i slično, već se od nje rade i alkoholna pića, biogorivo i konstrukcijski materijal, a njeni dijelovi se upotrebljavaju i za prehranu stoke.
Pšenica, često znana i pod imenom pir, pripada porodici trava i to jednosupnica, koje su karakteristične po svom dugom i uskom lišću i neprimjetnom cvijetu. Istoj porodici pripada i kukuruz, raž, zob i slične vrste. Pšenica kakva se danas uzgaja porijeklom dolazi od divljih trava, koje su do danas mutirale ili se genetski modificirale do oblika pšenice kakve znamo, a čije je sjeme znatno veće i ostaje priljubljeno koljenu tijekom žetve, što ga čini otpornijim na rasipanje.
Stabljika pšenice je cilindrična, člankovita i šuplja u sredini. Naraste oko metar visine, dok su nekadašnje sorte bile i pola metra više. Manja visina stvara otpor prema njenom polijeganju, zbog čega su današnje vrste otpornije. Listovi pšenice su na stabljici raspoređeni naizmjenično i sastoje se od rukavca, plojke i jezičca. Korijen pšenice sastoji se od svog primarnog i sekundarnog sustava. Primarni služi za učvršćivanje sjemenke u tlu i upijanje hranjivih tvari i vode iz zemlje, dok sekundarni korijenov sustav raste u dubinu do 2 m i stabilizira biljku, čuvajući je od čupanja iz zemlje.
Stabljika pšenice još se naziva i vlat, a kada se požanje, naziva se slamom. Na vrhu vlati, raste klas u kojem se nalaze zrnja. Svako zrno ima brazdu i dlakavi vršak. Najčešće je bijele boje, ali može varirati sve do crvene.
Informacije
Latinski: Triticum
Engleski: Wheat
Porodica: trave (Poaceae)
Visina: do 1 m
Uvjeti: umjereno vlažna, humusna, blago kisela tla
Klima: kontinentalna klima
Sjetva: ovisno o sorti, idealno listopad
Žetva: jednofazna, dvofazna i višefazna
Upotreba: prehrana
Srodnici
Vrste
Postoji mnogo vrsta pšenice i još više sorti. Od vrsta najpoznatije su:
- pšenica jara obična - drugi naziv joj je meka pšenica. Vrijeme vegetacije joj je kraće i otporna je na sušu i visoke temperature. Uzgaja se u sjevernim dijelovima zemlje. Daje velike prinose, ali joj je zrno srednje kvalitete.
- pšenica jara tvrda - karakteristično joj je tvrdo zrno i zbijen klas, ali brašno napravljeno od nje ima više kvalitetnih bjelančevina. Daje manje prinosa od meke pšenice, ali bolje uspijeva u sušnim klimama.
- pšenica ozima obična - sije se na jesen, u listopadu i vegetacija joj traje 9 mjeseci. Ova pšenica ima karakteristično meko zrno.
- pšenica ozima tvrda - sije se isto kao i druga ozima pšenica, osim što ovu karakterizira tvrdo zrno.
- pravi pir - ima veće zrno od obične pšenice i visoko stablo, pa je sklon polijeganju. Budući da sjeme raste u zatvorenoj ljusci, bolje je zaštićeno od onog drugih vrsta, ali je zato proces njegove prerade mnogo kompliciraniji i skuplji. Ova žitarica je i zdravija jer sadrži posebne ugljikohidrate, posebno ljekovite za krv. Sadrži i više proteina. Uzgaja se sve više, jer odlično zamjenjuje običnu pšenicu u raznim tijestima, kruhu i kolačima, a ne izaziva alergijske reakcije.
Glavna razlika između ozime i jare pšenice je u tome što ozima daje veće i stabilnije prinose i time ima veći ekonomski značaj.
Sadnja
Pšenica se ne bi trebala uzgajati kao monokultura, jer je tako podložnija oboljenju i razvoju korova na nasadima. Predusjevi za pšenicu uglavnom su kukuruz, grah, grašak, soja i industrijske biljke kao što su šećerna repa, uljana repica i suncokret. Leguminoze će kao predusjev obogatiti tlo humusom i popraviti mu strukturu.
Obrada tla prije sijanja pšenice obavlja se ljeti. Nakon pretkultura zemlja se plitko zaore i duboko tanjura, kako bi se u nju unijeli biljni ostaci prijašnjih kultura i pri tome očuvala vlaga. Nakon gnojenja mineralnim gnojivima, još se jednom obavi oranje na punu dubinu, kako bi se i oni unijeli u zemlju. Dubina oranja trebala bi biti oko 20 cm. Poželjno je prije sjetve usitniti površinski sloj zemlje i to tanjuranjem ili drljanjem, kako bi se omogućilo kasnije jednolično klijanje biljke.
Prije same sjetve, dobro odabrano sjeme mora se dezinficirati fungicidima na bazi bakra i žive te sredstvima protiv biljnih bolesti. Sjetva se obavlja uglavnom u listopadu, a pravo vrijeme određuje se prema klimatskim prilikama područja i sorti koja se sije. Sije se od 250 do 300 kg sjemena po hektaru, opet ovisno o pojedinoj sorti, kako bi se dobilo od 600 do 700 niklih biljaka.
Tlo
Za sadnju pšenice najbolje je odabrati duboka tla, umjerene vlažnosti, ali bogata humusom, kao što su aluvijalna tla, plodna gajnjača, livadska crnica i černozema. Ako je tlo bogato, onda ga ne treba često ni gnojiti. Pšenici odgovaraju blago kisela tla, pH vrijednosti od 6.5 do 7.
Temperatura
Pšenica najbolje uspijeva u kontinentalnoj klimi. Najbolje klija na temperaturama od 14 do 20°C i pod tim uvjetima joj za nicanje treba nešto manje od tjedan dana. Što je temperatura niža, to je klijanje sporije, pa joj stoga na temperaturama nižima od 7°C treba i do 20 dana. Pšenica s dobrim korijenom i dobro uhranjena podnosi temperature do -20°C. Jednom kada je prekrije snježni prekrivač, podnosi i niže temperature zraka.
Voda
Iako pšenica uspijeva i na mjestima s različitom količinom i rasporedom oborina, najbolje uspijeva kada dobiva oko 700 l dobro raspoređenih oborina po m2. Najviše zahtjeva prema vodi ima u vrijeme nicanja. Ako biljci nedostaje vode nakon što joj se formiraju klasići, oni će postati manje plodni, što će dovesti i do smanjenja primanja. Što više vode zrnje dobiva od klasanja do zriobe, to će ono postati krupnije.
Gnojidba
Pšenici kod gnojidbe treba priskrbiti od 140 do 200 kg dušika, od 70 do 130 kg fosfora i od 80 do 140 kg kalija po hektaru. Ovakva gnojidba osigurat će joj sve potrebne hranjive tvari, bez da se pri tome osiromašuje tlo. Nasadi se gnoje u tri faze:
Predsjetvenom gnojidbom priprema se tlo za sjetvu i njime se osiguravaju sve potrebne hranjive tvari koje će biljci trebati za klijanje i razvoj. U ovoj se fazi gnoji mineralnim gnojivima koji se u zemlju unose tanjuranjem.
Osnovnom gnojidbom unosi se 500 kg NPK 8-26-26 gnojiva ili 300 kg UREA 10-30-20 gnojiva.Prihranjivanjem za vrijeme vegetacije u dva se navrata nasadima daje oko 50 kg dušika po hektaru. Prvi puta dodajemo ga pri budanju, a drugi put pri vlatanju. U slučaju da nasadi pokazuju simptome nedostatka dušika i nakon te dvije prihrane, ono se može dodati i u korektivnoj prihrani, treći put.
Održavanje nasada
Ako se sadi ozima pšenica, u proljeće se površinski sloj zemlje mora rahliti. To se uglavnom čini rotacijskim motikama jer se njima uništava i korov, ali se pritom ograničava isparavanje tla.
Nasade treba čuvati i od korova, koji se uništava ili herbicidima, najčešće u proljeće kada im je rast intenzivan ili, puno bolje i ekološki prihvatljivije – pravilnom izmjenom kultura u plodoredu.
Zaštita od bolesti
Pšenicu, kao i sve ostale kulture, mogu napasti bakterijske i gljivične bolesti, pogotovo za vlažnog vremena. Podložna je oboljenju od smeđe pjegavosti lista i žuto-smeđe pjegavosti, a često i od žitne hrđe i pepelnice. Na proljeće nasade napada i žitna lema ili žitni balac, te razne vrste gusjenica, uši i grinja. Većina bolesti može se spriječiti odabirom zdravog sjemenja i njegovom dezinfekcijom prije sadnje te naravno, primjenom fungicida i ostalih sredstava kemijske zaštite.
Žetva
Žetva pšenice može se izvoditi u jednoj, dvije ili više faza.
- jednofazna žetva počinje u voštanoj zrelosti zrna i izvodi se u 5 do 8 dana. Izvodi se kombajnom i gubici zrnja su u njoj najmanji.
- dvofazna žetva provodi se najprije kosidbom pšenice na 20-ak cm visine. Ona se najprije osuši u okosima, a zatim još jednom pokosi kombajnom. Prednost ove žetve je veći prinos jer je žetva pravovremena. Ipak, mogu nastati gubici osipanjem zrna.
Sušenje i skladištenje
Zrno pšenice se suši kako bi se moglo duže čuvati, jer se kod takvog zrna ne razvija plijesan. Sušiti se može na suncu ili u sušarama.
Kod sušenja na sucu, zrno se rasprostre u tankom sloju, najviše 12 cm, na prethodno pripremljenu podlogu. Povremeno se mora prevrtati, a kada sunce zađe, skuplja se na hrpu i prekriva, najbolje nekom vrstom cerade. Ovako se suše manje količine zrna jer su potrebne velike površine i vrijeme sušenja je duže, baš kao i utrošen napor.
Za brže sušenje veće količine zrnja, primjenjuju se sušare. One mogu sušiti zagrijanim zrakom ili zagrijanim smjesama plinova, s time da njihova temperatura ne smije prelaziti 40°C.
Pšenica se, kao i ostale žitarice, skladišti u silosima. Pri tome treba paziti da su ona dobro očišćena od prijašnjih kultura, te možebitnih nametnika i njihovih ličinki ili jajašca. Silosi i skladišta ne smiju biti oštećeni niti imati kakve rupe. Izolacija od vode, sunčevih zraka ili vlage mora biti zagarantirana. Prije stavljanja pšenice u skladište, ono mora biti i dezinficirano, a provjeriti se mora i sama pšenica, kako s njom ne bi unijeli nametnike u silos i tako ugrozili cjelokupni prinos.
Ljekovita svojstva
Pšenica je vrlo hranjiva biljka jer se uglavnom sastoji od ugljikohidrata, čak 71%. Bogata je vitaminima i mineralima, najviše timinom, niacinom, piridoksinom, folnom kiselinom i pantotenskom kiselinom. Od minerala sadrži selen, fosfor, bakar, mangan, magnezij, željezo i cink. Njezina ljekovita svojstva uvelike ovise o tome u kojem se obliku konzumira - da li su to pšenične klice, mekinje, cjelovito zrno pšenice ili obrađeno te u kojoj mjeri i kako obrađeno. Osim klica i mekinja, najzdravija su cjelovita zrna pšenice, jer zadrže sve nutrijente ove biljke.
Konzumacija nerafiniranih zrna pšenice odličan je izvor zdravih ugljikohidrata i proteina, što smanjuje rizik od povišene tjelesne težine te, mnogo važnije, smanjuje rizik od razvijanja imunosti na inzulin, odnosno razvoja dijabetesa tipa 2. Također, smanjuje se rizik i od oboljenja od srčanih bolesti.
Zbog velikog udjela vlakana, pšenica je odlična i za smanjenje žučnih kamenaca. Dijetalna vlakna imaju laksativni učinak, čime potiču pražnjenje crijeva i smanjuju rizik od nastajanja bolesti debelog crijeva, pogotovo upale debelog crijeva.
Fitonutrijenti i fenoli iz pšenice imaju antioksidativno djelovanje, čime potiču izbacivanje toksina iz organizma. Antioksidansi štite organizam i od infekcija te raznih bakterijskih i virusnih bolesti. U cjelovitim zrnima pšenice nalaze se i fitoestrogeni koji smanjuju razinu kolesterola, čuvaju elastičnost krvnih žila, potiču metabolizam kostiju kao i druge metaboličke procese.
Pšenica u kulinarstvu
Pšenica ima široku primjenu u kulinarstvu. Ne koristi se samo njeno sjeme, nego i klice. One se mogu dodavati u variva, palačinke, smoothieje ili u jogurt. Bogate su nutrijentima i višestruko povoljno djeluju na čovjekov organizam.
Osim klica, u kulinarstvu se mogu pripremati i cjelovita zrna pšenice. Prije pripreme moraju se namočiti najmanje 8, a može i do 12 sati. Kuhaju se oko sat vremena u posoljenoj vodi. Nakon toga dodaju se u razna jušna jela, pite, kruh, priloge ili salate. Mogu se jesti uz razna mesna jela ili jela od povrća.
Pšenica se dodaje salatama od paprika, rajčica ili tofua. Može se kombinirati s rižom, najbolje smeđom ili divljom ili čak sa sušenim voćem, kao što su marelice, brusnice ili grožđice. Jede se i s mahunama, bobom ili graškom. Posebno obogaćuju jela na žlicu, kao što su juhe i variva, a odlično se slaže s korjenastim povrćem, repom, krumpirom, porilukom, gljivama ili keljom.
Pšenične pahuljice ili mekinje, odličan su doručak, a mogu se jesti kuhane, kao kaša ili jednostavno namočene i omekšane u jogurtu ili mlijeku. Poznato jelo je i kus-kus, koje se radi od parene i lomljene pšenice. Kuha se kao i palenta, samo nešto duže i jede kao prilog ili podloga drugim jelima.
Zanimljivosti
Pšenica je jedna od najdrevnijih žitarica. Navodno potječe s Bliskog istoka, područja kojeg danas nazivamo Plodni polumjesec i do danas je uzgoj proširen na cijeli svijet. Već 8.000 godina prije Krista uzgoj se počeo širiti iz zemalja Plodnog polumjeseca, što znači da se tamo pšenica uzgajala i mnogo ranije., najvjerojatnije čak 9.600 godina prije Krista, što je vrijeme prije mlađeg kamenog doba.
Nakon širenja prostora uzgoja, pšenica je došla do Grčke, Cipra, Indije, zatim do Egipta, a onda i u Europu, na područje današnje Španjolske i Njemačke, otprilike 5.000 godina prije Krista. 3.000 godina prije Krista uzgoj se proširio na Englesku i Skandinaviju, a 2.000 godine prije Krista i u Kinu.
U staroj Grčkoj, Rimu i kod Sumerana, spominju se i bogovi pšenice, što mnogo govori o njenoj važnosti u kulturi i općenito životu.
Foto: Hans Braxmeier / Pixabay
Odgovori