Oskoruša (lat. Cormus domestica) je listopadno drvo iz porodice ružovki (Rosaceae). Uzgaja se kao šumsko stablo, ali i kao voćka zbog jestivog kruškolikog ploda.
Oskoruša je zapravo vrlo staro voće, koje se danas sve rjeđe uzgaja i koristi, unatoč njenim zdravim svojstvima i vrlo ukusnom plodu, ali i vrlo dekorativnom stablu. Oskoruša, poznata i pod imenom jarebika, listopadno je, bjelogorično stablo iz porodice ružovki.
Stablo oskoruše može narasti oko 20 m visoko. Krošnja mu je jajastog oblika, a kora pepeljasto siva, ako nekada može biti i tamnosiva, ali i crvenkasto smeđa. Lišće naraste do 18 cm, sastavljeno je od 11 do 21 liske, dugačko od 3 do 8 cm. Lišće je najprije zeleno, a u jesen pocrveni. Cvijet oskoruše je dvospolan, bijele boje, širok oko 1,5 cm. Skuplja se 10 cm široke gornje od 35 do 75 cvjetova.
Plodovi su jabučastog ili kruškolikog oblika, crvenkasti s osunčane strane, a inače žućkastozeleni ili smećkasti. Dugi su 3 cm, trpkog do kiselkastog okusa, ali stajanjem na grani za vrijeme mrazeva, dodatno sazru i malo izgnjile, pa im se okus i izgled mijenjaju. Postanu smeđi i mekani, ujedno i slatki i vrlo ukusni. Sadrže oko 5 sjemenki, koje kasnije raznose ptice, glodavci i divljač. Sjemenke sadrže postotke glikozida cijanovodične kiseline.
Informacije
Latinski: Cormus domestica
Engleski: Service tree, Sorb tree
Porodica: Ružovke (Rosaceae)
Visina: do 20 m
Uvjeti: sve vrste tla
Klima: sve klime, preferira tople i blage
Sadnja: proljeće
Berba: rujan i početak listopada
Upotreba: prehrana, medicina
Srodnici
Vrste
Ima ih čak 360 vrsta, a u Hrvatskoj ih raste sedam:
- planinska oskoruša
- domaća oskoruša
- divja oskoruša
- Velebitska oskoruša
- planinska mukinja
- patuljasta jarebika
- brašnava oskoruša (mukinja)
Razlog zbog čega ove voćke ima sve manje u prirodi je taj što se vrlo teško razmnožava. Ipak, drvo je vrlo tvrdo i žilavo, pa su se nekada od njih radili kotači, zupčanici za vodene mlinove i slično čvrsto oruđe. Stablo je i vrlo prilagodljivo, pa može rasti i na vrlo suhim zemljištima. Otporno je i na sušu i na zimu, jedino što mu treba je puno svjetlosti, pogotovo nakon nekoliko godina rasta. Cvjeta u svibnju i lipnju, a dozrijeva već u kolovozu, rujnu i listopadu, ali se zbog okusa najčešće bere tek nakon prvih mrazeva.
Oskoruša je i izuzetno dugovječna. Može živjeti 200 do 300 godina, ali nakon što izraste u mlado stablo, kasnije se vrlo sporo razvija.
Sadnja
Oskoruša se sadi u jame duboke 60, a široke do 120 cm. Prije polaganja u zemlju, sadnicama treba skratiti žile, a preostali korijen uroniti u smjesu ilovače, vode i balege. Nakon sadnje, svako stablo se pognoji s 10 kg stajskog gnoja i zalije s 5 do 10 litara vode.
Nekada se oskoruša uzgajala iz sjemena, ali joj u tom slučaju treba dugo vremena da da roda, otprilike 15 godina. Zato se danas najčešće uzgaja cijepljenjem i u tom slučaju rodi nakon 7 godina.
Kod uzgoja se može posaditi i samo jedno stablo, jer ova vrsta je samooplodna.
Tlo
Oskoruša je vrlo otporno stablo i može rasti na vrlo škrtim tlima. Ipak za uzgoj najbolju ju je saditi na dubokim i svježim tlima. Dobro raste i u vapnenastim tlima. Budući da je dugovječna i otporna na neočišćeni zrak, često se sadi u drvoredima uz ceste i u parkove. Može rasti na zemljištima do 650 m nadmorske visine, negdje i do 1000, osim u Alpama, gdje raste i do 2400 metara nadmorske visine.
Temperatura
Oskoruša jako dobro podnosi i niske temperature, mraz i posolicu, ali i sušu. Ipak, bolje uspijeva u toploj i blagoj klimi. Zimi može izdržati temperature do -30 °C, ali je osjetljiva na kasne proljetne mrazeve.
Odražavanje nasada
Jednom kada stablo oskoruše ojača, ono je jako malo zahtjevno. Prvih godina se zemlja oko sadnice i više puta mora prekopati i očistiti od korova. Po potrebi se dodaje i gnojivo, kako bi se drvo što brže oblikovalo.
Rezidba stabala gotovo uopće nije potrebna i vrši se samo u nuždi.
Berba
Oskoruša počinje davati plodove otprilike sedam godina nakon sadnje. Najranije ih može dati u četvrtoj ili petoj, a najkasnije u desetoj godini uzgoja. Ovisno o tome za što ćemo koristiti oskorušu, ovisi i berba. Ako se voćka neće jesti svježa i sirova, može se brati čim dobije svijetlozelenu ili zeleno-žućkastu boju. Tad su plodovi kiselkasti i trpki, s velikom količinom tanina u sebi. Ako se suše, može se od njih raditi čaj. Kojeg je kod konzumacije dobro zasladiti medom (inače je dosta gorak).
Ako plodove planiramo jesti slatke, želimo da još više dozru. Ostavljaju se na stablu sve dok ne prođu prvi mrazevi. Tada plodovi postanu smeđi i mekani, ali se ujedno poveća i postotak šećera u njima, pa su slatki i ukusni. Kod berbe, najbolje je odrezati cijele štitove s voćkama.
Skladištenje
Ubrani plodovi oskoruše mogu se skladištiti 3 do 4 tjedna na hladnom i prozračnom mjestu, ipak, bolje ih je što prije preraditi u marmeladu, kompot, rakiju, čaj ili neku drugu namirnicu.
Ljekovita svojstva
Oskoruša je vrlo ljekovita biljka, prepuna vitamina C, limunske, jabučne, jantarne i vinske kiseline, sorbitanske kiseline i tanina. Prezreli plodovi mogu se lagano zavariti i onda konzumirati kao lijek protiv konstipacije, ali i kao diuretik. Kompot, žele ili sok od plodova može se koristiti za liječenje grlobolje i promuklosti.
Svježi plodovi jedu se za ublažavanje probavnih tegoba, poput neuredne stolice, otvrdnuća želuca ili bolesti crijeva. Sok se pije i za liječenje plućnih i respiratornih bolesti, poput upale pluća i bronhitisa, a odličan je i kao sredstvo za ublažavanje groznice.
Sok se pije i za liječenje bubrežnih kamenaca i teškog mokrenja. Mošt od oskoruše pije se za zaustavljanje proljeva. Voćka je odlična i za borbu protiv dijabetesa, za smanjenje kolesterola u krvi, te liječenje bolesti žuči i reume. Također, ima odlično djelovanje na bakterije, pa se može uzimati i kao antibiotik.
Oskoruša u kulinarstvu
Nekada je oskoruša bila obavezna voćka u domaćinstvu, zasađena u gotovo svakom vrtu. Prije svega, konzumirala se zbog svojih ljekovitih svojstava, prerađena u čaj ili neke druge pripravke, a njenim lišćem liječile su se i domaće životinje, pogotovo koze. U zimskim danima, jela se kao sušeno voće. Najčešće bi se usitnila u muzaru, pa dodavala u kruh i tako mu davala slatkasti i mirišljav okus. Također bi se dodavala i u kolače, zbog istih razloga. Na žalost, ova tradicija do danas je gotovo zaboravljena.
Od oskoruše se danas uglavnom peče rakija, kuha kompot i radi marmelada.
Zanimljivosti
Na ovim prostorima oskoruša je autohtona vrsta, s velikim prirodnim arealom. Raste diljem Europe, sve do Islanda, osim u južnim dijelovima Grčke i Španjolske te na nekim dijelovima Panonske nizine. Raste i u zapadnoj Aziji, a pojedinačno se može naći i u Maloj Aziji, na Kavkazu i u sjevernoj Africi.
Spominje se još u starim antičkim tekstovima. Uzgajala se još u ranom srednjem vijeku, a uzgoj je preporučio i sam Karlo Veliki. Intenzivan uzgoj ove voćke započeo je početkom 20. stoljeća i radi ploda se najviše uzgaja u Njemačkoj, Austriji, Rusiji, Poljskoj i Bugarskoj.
Oskoruša se najčešće može jesti svježa, iako to ovisi i o sorti. Od voćki se još rade marmelade, kompoti, sokovi, sirupi, vino, ocat, ali i vitaminski koncentrati. U slavenskim zemljama, od ove voćke radi se i rakija, a često ulazi i u sastav votke. Plodovi se mogu i sušiti, pa konzumirati kao čaj, koji se preporučuje u liječenju dijabetesa.
Foto: Jurgen Mangelsdorf / CC
Odgovori